ZA DOM SPREMNI U STALJINGRADU PDF Print E-mail

Pjevalo se, slavilo i nazdravljalo, votka je tekla u potocima, jer drugačije ne može ni biti kada se pije u Moskvi i to svega godinu dana nakon velike pobjede u Domovinskom ratu, kako II. svjetski rat nazivaju Rusi, a koji je za njih bio istovremeno i posebno tragičan budući su imali 25 milijuna žrtava. Svi su stoga dali oduška na banketu priređenom poslije prijateljske nogometne utakmice između moskovskog Dinama i beogradskog Partizana odigrane 6.8.1946. godine, koju su domaćini pobjedili pred gotovo sto tisuća gledatelja sa 4-1.

 

To je vrijeme kada su slike iz rata još svježe, a rane otvorene, te drug Josif Staljin ima status božanstva. Dvije su godine prije nego će doći do povijesnog NE Josipa Broza Tita. Naravno, najviše se nazdravljalo u slavu velikog brata Staljina i svako malo su se čaše njemu u čast dizale u zrak i brzim pokretom razbijale o pod. Živio tovariš Staljin, odzvanjalo je dvoranom hotela. A tada se na stol popeo stasiti golman Partizana Franjo Šoštarić, dohvatio polupraznu bocu najbolje ruske votke „Stolichnaya“ gađajući s njom Staljinov portret koji je visio na zidu iznad stola. Svi su zanijemili. Zar usred Moskve, godinu dana nakon pobjede nad fašizmom te 1946. godine, postoji netko tko ima toliko hrabrosti i toliko ludosti tko će bocom gađati i razbiti sliku velikog vođe? Šoštarića su odvukli u hotelsku sobu, spominjao se zatvor pa i Sibir, no pobjedio je pragmatizam rukovodstva klubova koji su se dogovorili da slučaj zataškaju, ponajviše iz vlastite sigurnosti, ali da Šoštarić do kraja ljetne turneje više neće nastupati u SSSR-u.

Franjo Šoštarić, rođen je 1.8.1919. godine u Zagrebu, a umro u Beogradu 27.8.1975. godine. Tijekom rata nastupao je u nogometnoj ligi NDH za zagrebačke klubove HAŠK i Građanski, da bi u jesen 1945. godine stigao u Partizan, novi nogometni kolektiv koji se stvarao kao klub JNA u Beogradu. S njim su došli i Franjo Glaser, Miroslav Meho Brozović, Ivan Švaljek, Zlatko Čajkovski, Franjo Rupnik, Florijan Matekalo i Stjepan Bobek. Kasnije će iz Zagreba u Beograd od poznatijih igrača stići i Bruno Belin i Branko Zebec, a u tih nekoliko godina 18 će rođenih Zagrepčana igrati u beogradskom Partizanu. Šoštarić će sa Partizanom osvojiti dva naslova prvaka i jedan Kup, nastupiti će na 228 utakmica za Partizan i na 18 reprezentativnih, a 1948. godine na Olimpijskim igrama u Londonu će sa reprezentacijom Jugoslavije osvojiti srebrnu medalju nakon što su u finalu poraženi od Švedske sa 3-1.

U beogradskom Partizanu, pored nogometaša, značajnu će ulogu odigrati i jedan tadašnji oficir JNA – Franjo Tuđman koji će 1954. godine postati sekretar, a 4 godine kasnije i predsjednik JSD Partizan koje je obuhvačalo 25 sportova uključujući i nogometni klub. Stjepan Bobek će za njega reći da je bio „vatreni navijač Partizana i da je dolazio na svaku utakmicu“.

Po završetku turneje vrativši se u Beograd, Franjo Šoštarić će morati obrazložiti svoje postupke na svečanoj večeri u Moskvi, te će se otkriti da je Franjo Šoštarić, golman Partizana i prije 4 godine bio u SSSR-u i to kao pilot zrakoplovstva NDH, pilot lovačke eskadrile koja je sudjelovala u operacijama Bitke za Staljingrad! Pilotirao je na njemačkom lovačkom avionu Messerchmitt Bf 109 G i bio izuzetno uspješan sa 5 srušenih sovjetskih aviona, 5 priznatih zračnih pobjeda. Zrakoplovstvo NDH imalo je na Istočnom frontu 2 lovačke i 2 bombarderske eskadrile, a obavilo je više od 5 tisuća letova sa više od 300 zračnih pobjeda.

U Bitci za Staljingrad sudjelovala je i 369 legionarska pukovnija NDH sa blizu 4.000 boraca, koje će pred početak Bitke 24.9.1942. godine, kako bi im ulio hrabrost i samopouzdanje, posjetiti i Ante Pavelić. Kao u svakom ratu vojnike će obilaziti i poznati umjetnici kao Viki Glovacki koji će ih svojim humorističkim prilozima i skečevima nastojati opustiti pred odlučujući boj - Bitke za Staljingrad. Ta elitna Pavelićeva legionarska pukovnija koje je geslo bilo „Što Bog da i sreća junačka“, biti će jedina postrojba koja će uz njemačke jedinice VI. Armije Von Paulusa ući u Staljingrad i sudjelovati u uličnim borbama.

No, niti će im Bog što dati, niti će imati sreće. Naći će se u okruženju nakon što talijanske, mađarske i rumunjske snage koje su im čuvale bokove nisu izdržale nalete Crvene Armije. Tako će Paulusova VI. Armija i Pavelićeva 369. legionarska pukovnija doživjeti potpuni slom u Staljingradskoj bitci koja se smatra najvažnijom i bitkom nad svim bitkama, budući je njenim ishodom promijenjen tok II. svjetskog rata. U Bitci će poginuti 800.000 njemačkih i jedan milijun sovjetskih vojnika. Smatra se da je Staljingradska bitka ona koja je sačuvala čovječanstvo, spasivši ga od pobjede nacizma i fašizma.

Na zaprepaštenje Hitlera, njegov proslavljeni vojskovođa feldmaršal Friedrich Von Paulus se predao Rusima 31.1.1943. godine, a isto je učinio i zapovjednik 369. hrvatske pukovnije Marko Mesić koji dan kasnije 2.2.1943. godine, sa 700 preostalih boraca od kojih će 300 nastradati u transportu do zarobljeničkog logora. Marko Mesić, bivši oficir kraljevske jugoslavenske vojske, će po zagovoru Sovjeta od preživjelih 400 boraca svoje legije oformiti jugoslavenski odred koji će se boriti u sastavu Crvene Armije. Istaći će se u borbama za oslobođenje Beograda i Srbije, dobijajući uvijek najteže zadatke jer je jedinica koju je vodio nosila stigmu ustaštva. Samo u borbama za oslobođenje Čačka jedinica je imala 137 poginulih i 72 nestalih. Kasnije će sudjelovati u borbama za oslobođenje Beograda, a veliki broj će ih nastradati na Srijemskom frontu. Marko Mesić će sve to preživjeti i umrijeti u Zagrebu kao umirovljeni potpukovnik JNA. U nikad razjašnjenim okolnostima na zagrebačkom kolodvoru vlak mu je otkinuo obje noge. Uvijek je bio pod posebnom prismotrom jer se sumnjalo da je ruski špijun, te režim nije bio nimalo blag prema njemu.

Eto, tako je ironijom sudbine najslavnija Pavelićeva legionarska pukovnija, specijalno oformljena od najvjernijih ustaških boraca na dobrovoljačkoj osnovi, koja je krenula boriti se protiv lenjinizma i komunizma, kao najvećih opasnosti za ustašku NDH, na Istočno rusko ratište, doživjela svoj kraj boreći se i polažući svoje živote za oslobođenje Beograda i Srbije, te za ostvarenje komunističke Jugoslavije.

Sieg! Heil!“ i „Za Dom Spremni“ su dva bliska nacističko-ustaška pozdrava koji su zajedno ušli u Staljingrad, najistočniju točku do koje su doprli. „Sieg! Heil!“ je uistinu preko 300 godina stari njemački pozdrav koji je imao značenje – Živjela pobjeda, no taj je pozdrav okaljan i osramoćen korištenjem u nacističkoj Njemačkoj kao znak iskazivanja odanosti i vjernosti vođi. Stoga se sasvim razumljivo tretira kao podrška, manifestacija i veličanje fašizma. Oko toga pozdrava u Njemačkoj danas nema rasprave, njegova upotreba se kažnjava do 3 godine zatvora, a što je zakonski regulirano. To je doprinijelo da je taj pozdrav „Sieg! Heil!“ potpuno iščezao iz javnog života Njemačke.

No za razliku od Njemačke u Hrvatskoj dio građana i neke stranke ustaški pozdrav „Za Dom Spremni“ smatraju „insignijom ponosa“, ističu ga i diče se s njime. Drugi ga drže nacističko ustaškim pozdravom, što on nesumljivo jeste. No činjenice u Hrvatskoj danas malo znače. „Sieg! Heil!“ i „Za Dom Spremni“ time što su zaustavljeni i izbrisani u Staljingradu i činjenica da je to spasilo čovječanstvo od pošasti nacizma, u Hrvatskoj ne nailazi na adekvatan odgovor kao u Njemačkoj. Ovdje u Hrvatskoj „Za Dom Spremni“ osvaja sve više javnog prostora, biskupi, akademici i različiti uglednici predlažu da ZDS bude i službeni pozdrav u Hrvatskoj vojsci, nema nogometne utakmice na kojoj ga se ne kliče, prekrio je i fasade zgrada, a u Okučanima, na službenom obilježavanju oslobodilačke akcije „Bljesak“ uvukao se čak i u službeni protokol RH.

Danas Republiku Hrvatsku i hrvatski narod treba spašavati, dok ne bude kasno, kako pozdravom „Za Dom Spremni“ ne bi preplavili i potopili Hrvatsku.

Stoga predsjedniku Republike Hrvatske Zoranu Milanoviću u tim i takvim nastojanjima treba dati punu podršku!

Ploče,11.5.2020.

VEDRAN SRŠEN