Jubilej PDF Print E-mail

75 GODINA POBJEDE NAD FAŠIZMOM

Devetog svibnja 1945. godine potpisan akt o bezuvjetnoj kapitulaciji svih njemačkih oružanih snaga. U Europi je rat bio završen. Rat na jugoslavenskom prostoru nastavio se još sedam dana, sve do 15. svibnja kada su se nakon žestokih borbi u Sloveniji, pred tenkistima Osme armije predali predstavnici ustaških snaga u dvorcu kod Bleiburga. Prema zapadu su se probijali i crnogorski i srpski četnici, ruske kvislinške postrojbe. Drugi svjetski rat je, međutim, potrajao još gotovo četiri mjeseca, dok nije kapitulirao Japan, ali tek kada su na njegove civilne ciljeve bačene prve atomske bombe

 

 

Preko valova Radio Beograda maršal Jugoslavije Josip Broz Tito izjavio je: „Danas, 9. maja, točno 49 mjeseci i tri dana od napada na Jugoslaviju, najveća agresivna sila u Evropi, Njemačka, kapitulirala je… Njemačka Vrhovna komanda potpisala je u Berlinu akt o kapitulaciji. Četrdeset devet mjeseci nadljudskih napora i prolijevanja krvi naših naroda urodilo je plodom… Osvanuo je veliki dan mira i slobode… Deveti maj 1945. godine jeste dan zajedničke pobjede, jeste zajednički praznik svih ujedinjenih nacija…“

Karlhorst, predgrađe Berlina… Osmog svibnja 1945. godine u 23 sata i 58 minuta u dvoranu oficirske menze Vojno-inženjerijske akademije ušli su: maršal Sovjetskog Saveza Georgij Žukov, feldmaršal britanske avijacije Arthur Tedder, američki zrakoplovni general Carl Spaatz, američki admiral Harold Barrow, francuski general Jean Lattre de Tasigny, članovi sovjetske, američke, britanske i francuske delegacije. Četiri minute poslije ponoći, 9. svibnja, u dvoranu je ušla delegacija njemačkih oružanih snaga, ovlaštena da potpiše akt o kapitulaciji. Bilo je sedamnaest minuta poslije ponoći kada je feldmaršal Keitel potpisao akt o bezuvjetnoj kapitulaciji. Poslije Keitela, akt o kapitulaciji potpisali su admiral von Friedeburg i general-pukovnik Stumpf. Tridesete minute nakon ponoći akt o kapitulaciji stavljen je na stol. Tamo su ga redom potpisali predstavnici sovjetske, američke, britanske i francuske komande.

Nakon potpisivanja, predsjedavajući, sovjetski maršal Žukov saopćio je: „Njemačka delegacija može biti slobodna!“ Odmah zatim feldmaršal Keitel, admiral Friedeburg i general Stumpf i oficiri iz njihove pratnje ustali su i šutke izišli iz dvorane. Čim su se za njima zatvorila vrata, dvorana je odjednom oživjela. Svi prisutni su jedan drugome čestitali. U Europi je rat bio završen. Slavila se pobjeda i - mir. U predvorju zgrade nalazili su se telefoni kojima su novinari svojim agencijama i redakcijama javili: „Njemačka je bezuvjetno kapitulirala!“

Posljednji ratni izvještaj objavljen je u jugoslavenskom tisku 17. svibnja 1945.. Izvještaj je stigao iz Vrhovne komande JA i nosio je datum 16. svibanj. Njegov sadržaj je, za razliku od dotadašnjih „raporta“ o završnim operacijama za oslobođenje zemlje, bio vrlo kratak: „Prestao je organizirani otpor neprijatelja pred našim trupama, završava se razoružavanje i uništavanje manjih, raštrkanih neprijateljskih grupa“. Borbe na jugoslavenskom ratištu trajale su, dakle, sve do 15. svibnja 1945. godine, kada su jedinice Jugoslavenske armije u rajonu Črna Mežica, u blizini slovensko-austrijske granice, prisilile na kapitulaciju cjelokupnu njemačku grupu armija „E“ na čelu s general-pukovnikom Aleksanderom Loherom, ratnim zločincem, koji je, pored drugih zločina, u travnju 1941. bombardirao Beograd.

Grad Zagreb, koji je četiri godine ranije bio domaćin Josipu Brozu i Politbirou CK KPJ kada su donijeli odluku o početku priprema za općenarodni oružani ustanak, dočekao je u prvim danima slobode s oduševljenjem i radošću organizatora i vođu narodnooslobodilačke borbe, maršala Tita. U svom prvom govoru, 21. svibnja 1945. godine na Markovu trgu pred više od sto tisuća Zagrepčana Tito je, između ostaloga, rekao: „Sretan sam što mogu da vas pozdravim, da vam čestitam oslobođenje na ovom svetom mjestu gdje je nekada poginuo slavni sin hrvatskoga naroda Matija Gubec. Poslije četiri godine pružila mi se mogućnost da ponovo budem u nama svima dragom Zagrebu. Za to vrijeme prepatio je hrvatski narod mnogo…“

Pokretanje antifašističke borbe u Hrvatskoj i potom njezino prerastanje u narodnooslobodilački rat, predstavljalo je samo po sebi izuzetno značajan doprinos otporu sila antifašističke koalicije. To se ogleda u vezivanju fašističkih okupacijskih snaga na području Hrvatske ne samo 1941. godine već kroz cijeli rat te u primoravanju okupatora da neprekidno dovlači nove snage. Također, su tu gubici koje snage NOP-a kroz cijeli rat nanose okupatoru u ljudstvu i materijalu. Posebno značajna bila je velika i učinkovita diverzantska djelatnost partizanskih jedinica na za okupatoru najvitalnije prometnice. Korist od antifašističke borbe u Hrvatskoj imali su naizmjenično ili obostrano SSSR na istoku te Saveznici na Sredozemlju. Taj doprinos nije bio rješavajući činitelj, ali je bio stalno prisutan, nekad manje, a potom od većeg značenja. Istodobno svi pokušaji okupacijskih naga na gušenju antifašističke borbe i pored brojnih zločina, posebno nad civilima pretrpjeli su potpuni neuspjeh na području Hrvatske.

Zločinom nad civilima nije se mogao spriječiti ustanak. To je djelovalo suprotno. Zločin je poticao narod na ustanak, na oružani otpor. Ratna povijest NOR-a nije registrirala ni jednu veću operaciju okupatorskih vojski i kvislinga, iako je bilo do 150.000 talijanskih i njemačkih vojnika i 115.000 vojnika NDH (u domobranstvu 93.000, u ustaškoj vojsci 15.000, a u oružništvu 8.000 vojnika). Neprijatelj je najviše primjenjivao vojne ophodnje, tzv. kaznene ekspedicije. Iza sebe su te ekspedicije ostavljale zločin i palež - pustoš, orijentirajući se najviše protiv civilnog stanovništva. Dugo su se osjećali inferiorni, naročito Talijani, u direktnom vojnom sudaru, pa su ga izbjegavali koliko su god mogli. Za šest mjeseci ustanka na teritoriju Hrvatske, uz ostalo, organizirano je 150 odreda i 18 samostalnih bataljuna. Rasformiran je ili ukinut najveći broj ustaničkih jedinica. Ostalo je na kraju 1941. godine samo osam, ali većih partizanskih odreda i sedam samostalnih partizanskih bataljuna. Bilo je ukupno 6.500 do 7.000 partizana. Nije to neka impozantna brojka, ali govori mnogo s obzirom na stanje u kojem se nalazila Hrvatska prve ratne godine.

S razvojem partizanskih jedinica stvarali su se i politički temelji NOP-a. Zato Komunistička partija Hrvatske poduzima niz aktivnosti za uključivanje u antifašističku borbu svih onih koji su antifašistički opredijeljeni, stvaranjem jedinstvene narodnooslobodilačke fronte (JNOF). Istodobno se pojavljuju i druge organizacije: Antifašistička fronta žena (AFŽ), Ujedinjeni savez antifašističke omladine Hrvatske (USAOH) i Savez pionira koji okuplja djecu. Tu su još Narodnooslobodilački odbori (NOO) koji postupno preuzimaju zadatke vlasti. Do kraja 1941. u Hrvatskoj je osnovano 677 NOO od kojih 6 kotarskih, 37 općinskih, 407 mjesnih i 237 akcijskih i drugih. Tako je antifašistička borba koja prerasta u narodnooslobodilački rat, već 1941. godine u Hrvatskoj uhvatila čvrste korijene i postizala dobre rezultate, razvijajući se postupno, bez većih oseka i dugotrajnih kriza koje je bilo u drugim krajevima Jugoslavije.

Radi lakšeg rukovođenja i uspješnijeg razvijanja antifašističke borbe Glavni štab Hrvatske je 21. ožujka 1942. godine podijelio teritorij Hrvatske u pet operativnih zona. Sredinom 1942. NOP u Hrvatskoj bio je najrazvijeniji u odnosu na sve okupirane krajeve Jugoslavije. Tu se nalazila najveća vojna naga NOP-a, oko 12.000 partizana, najbolje organizirana vojska, sastavljena od dva dijela: teritorijalnog (partizanskog) i pokretnog, udarnog (proleterske, omladinske čete, bataljuni i prve brigade). Takvog partizanskog sustava nema nigdje u to doba u okupiranoj Jugoslaviji, već samo u Hrvatskoj i djelomično u Bosanskoj krajini. Tu je i najrazvijeniji sustav vojnog zapovijedanja - od Glavnog štaba Hrvatske, štabova operativnih zona, štabova grupa partizanskih odreda na niže. Djeluju već i sustavi vojne pozadine (logistike), na Jadranu partizanska mornarica, krupni diverzantski sastavi. Istina, nije sve bilo idealno, postojali su problemi i teškoće, posebno u Hrvatskom zagorju i oko Knina.

Kako je NOV Hrvatske u svom sastavu krajem 1942. godine imala 25.000 boraca i kad se tome doda 7.000 boraca što je GŠ Hrvatske dao Vrhovnom štabu NOV i POJ, onda je Hrvatska na kraju 1942. imala 32.000 partizana. Od operativnih sastava imala je jedan korpus i četiri divizije, ukupno 18 brigada, 13 partizanskih odreda i 4 samostalna partizanska bataljuna. U isto vrijeme u Srbiji još nema formirane niti jedne brigade. Slovenija ima četiri brigade, dok Bosna i Hercegovina ima jedan korpus, dvije divizije, deset brigada i tri partizanska odreda. Porastao je i broj NOO 1942. u Hrvatskoj na 1.609 od kojih 47 kotarskih, 161 općinskih i 141 mjesnih, a osnivaju se i prvi inicijativni okružni NOO koji prerastaju u stalne organe partizanske vlasti. Znatna područja Hrvatske nalazila su se tada pod partizanskom vlašću.

Značajna prekretnica u borbi protiv okupatora bila je 1943. godina. U bitki na Neretvi - operacija Weiss koja se vodila od 9. veljače do 23. ožujka, od jedinica GŠH učestvovale su 7. banijska i 9. dalmatinska divizija, plus 1. i 2. dalmatinska brigada u 2. i 3. diviziji, ili ukupno osam brigada Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske, sa 9.167 boraca. Uz to, iz Hrvatske je bilo u drugim proleterskim i udarnim brigadama 2.050 boraca, što ukupno govori da je u bitki na Neretvi sudjelovalo 11.217 boraca, i to samo iz Dalmacije. Tome treba dodati i 3.167 boraca iz 7. banijske divizije, što ukupno iznosi - 14.384 borca iz jedinica Glavnog štaba Hrvatske, a to je oko 60% svih boraca koji su učestvovali u bitki na Neretvi. Težište je bitke na Neretvi, prema tome bilo na brigadama i borcima iz NOV Hrvatske. Presudni čin proboja i zaokruženja u dolini rijeke Neretve izveli su Dalmatinci iz 2. dalmatinske brigade. Oni su prvi, tokom 6/7. ožujka prešli preko Neretve, kod porušenog mosta blizu Jablanice, i otvorili put ostaloj grupaciji Vrhovnog štaba za daljnje napredovanje kroz istočnu Hercegovinu.

Bitka na Sutjesci (operacija Schwartz) vodila se od 15. svibnja do 15. lipnja 1943. godine, poznata kao V. neprijateljska ofenziva. Iz NOV Hrvatske učestvovale su u ovoj bitki 7. banijska divizija sa 7, 8. i 16. brigadom, u borbi je dobila i 3. dalmatinsku brigadu. U 2. proleterskoj diviziji bila je 2. dalmatinska, a u 3. diviziji 1. dalmatinska brigada. Od ukupno 16 brigada NOV Jugoslavije koje su učestvovale u ovoj bitki - šest brigada je iz NOV Hrvatske. A to je najveći broj brigada od svih drugih glavnih štabova NOVJ, preko jedne trećine. Ukupno je u bitki na Sutjesci sudjelovalo 8.935 boraca iz NOV Hrvatske (ukupno 32.148 boraca koji su sa prostora bivše Jugoslavije sudjelovali u toj bitki). Poginula su 7.543 partizana od čega je najviše iz Hrvatske - 4.105.

U dvije bitke koje su vođene u okupiranoj Jugoslaviji 1943. godine veliki doprinos dao je narod Hrvatske, jedinice i borci koji su stasali u jedinicama Glavnog štaba Hrvatske. U isto vrijeme snažni udari slavonskih partizana 2. hrvatskog korpusa dali su značajan doprinos da se s manje problema savlada teško stanje u dolini Neretve i Sutjeske. Istodobno je porastao i broj NOO u Hrvatskoj od 1.838, iz sredine godine, na 4.596 krajem 1943,

Za četiri mjeseca, od rujna do kraja prosinca 1943. izrasla je NOV Hrvatske u veliku, snažnu i sve modernije opremljenu vojsku. U ovom razdoblju osnovano je 19 brigada, pet novih divizija i jedan korpus, uz postojanje 28 partizanskih odreda. Uspostavljeni su organi i jedinice vojne pozadine. Ukupno je NOVH na kraju 1943. imala tri korpusa - 4, 6. i 8., onda deset divizija - (6. lička otišla iz Hrvatske u Bosnu pod VŠ NOVJ), 7. banijska, 8. kordunaška, 9. dalmatinska, 12. slavonska, 13. primorsko-goranska,19., 20. i 26. dalmatinska, 28. slavonska i 32. zagorska divizija. Ukupno je bilo 38 brigada, 33 partizanska odreda. Na kraju 1943. NOV Hrvatske je imala oko 130.000 boraca.

Zauzimanjem obalnog pojasa i otoka Nijemci nisu zaustavili daljnji rast NOP Hrvatske, osnivanje novih jedinica, novih NOO i učvršćivanje dostignutih rezultata. Tako je broj NOO u prvoj polovici 1944. godine porastao na preko 4.700, od kojih 4 oblasna (za Dalmaciju, Zagrebačku oblast, Slavoniju i Istru), 15 okružnih, 105 kotarskih, 539 općinskih, a ostali su bili mjesni. To je potpomoglo postupak jačanja političke izgradnje NOP Hrvatske i narodne vlasti. Glavnu snagu NOV Hrvatske su krajem 1944. činili korpusi - 4., 6., 8., 10. i 11., koji su na prvom mjestu izvršavali operativne zadatke, ali i s elementima teritorijalne komponente (vojne oblasti) koju će postupno napuštati sukladno potrebama završnih operacija za oslobođenje zemlje. Divizije NOVH već su bile krajem 1944. na takvom stupnju visokokvalitetne organizacije i borbene sposobnosti, da su skoro sve mogle izvoditi samostalne operacije ili u sastavu korpusa. Na kraju 1944. NOV Hrvatske imala je 17 divizija od kojih je 15 bilo direktno pod GŠH, a dvije pod VŠ na Srijemskom frontu i u istočnoj Bosni. U NOV Hrvatske krajem 1944. godine bilo je 59 brigada. Od toga sedam brigada proglašeno je „proleterskim“ za ratne zasluge a to je polovica svih u ratu proglašenih proleterskim brigadama NOV Jugoslavije.

Glavni štab NOV Hrvatske kraj 1944. godine dočekao je sa 5 korpusa, 17 divizija, 59 brigada 16 partizanskih odreda, 165.000 boraca i starješina. U sastavu NOVH bilo je 125.580 boraca i starješina (od toga 4.239 žena), ali bez vojne oblasti 8. Korpusa koja je imala 7.200 boraca (dr. Branko Dubravica, Vojska antifašističke Hrvatske), što znači da je pod GŠH bilo 133.780 boraca i starješina. Međutim, dr. Nikola Anić (knjiga Antifašistička Hrvatska NOV i POH 1941 – 1945.), tvrdi da ovo brojno stanje nije potpuno točno. Treba uzeti i brojno stanje 6. ličke i 28. slavonske divizije i 13. proleterske brigade „Rade Končar“ koje su bile u 1. proleterskoj diviziji. Ako znamo da je u Beogradskoj operaciji iz ovih sastava sudjelovalo 16.000 boraca, onda dodamo Mornaricu i dvije zrakoplovne eskadrile, tada je NOV Hrvatske imala (dala) 165.000 boraca i starješina. Kaže se da je tada NOVJ imala oko 550.000 boraca - znači da je iz NOV Hrvatske u njoj prisutno oko 1/3 ukupnog sastava, a to je daleko više, u odnosu na broj stanovnika nego u drugim sastavima NOVJ-e.

Završno razdoblje u razvoju Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske počinje 1. siječnja 1945. godine formiranjem Prve, Druge i Treće armije i traje do 1. ožujka kada je formirana Jugoslavenska armija, a time prestala postojati NOV Hrvatske. Na svoj način se ovo razdoblje pomjera sve do 19. svibnja 1945. kad je prestao postojati Glavni štab Hrvatske. Kada je u proljeće 1945. godine počela definitivna ofenziva za oslobođenje Jugoslavije, a time i federalne Hrvatske, jednu od najjačih i najbolje organiziranih oružanih snaga imala je NOV Hrvatske. Ukupni broj boraca i starješina NOV Hrvatske (koja je 1. ožujka zvanično ukinuta) iznosio je 199.883. Toliku vojsku nije imala niti jedna druga federalna jedinica na kraju rata. NOV i POH počela se stvarati u posebnim teškim uvjetima okupacije i ratnog vihora 22. lipnja 1941. kad je osnovan Sisački partizanski odred, prvi u okupiranoj Jugoslaviji. Od tog odreda, do kraja rata, na teritoriju Hrvatske formirala se snaga od pet korpusa, 17 divizija, 70 brigada (od kojih sedam proleterskih), 150 partizanskih odreda. Imala je partizansku mornaricu na Jadranu, eskadrile partizanske avijacije i druge dijelove suvremene armije. Ona je vodila borbe i velike operacije sa 42 njemačke suvremene divizije i još 23 divizije fašističke Italije, vojske NDH i četnika Draže Mihailovića. U ratu je postigla velike borbene učinke, izbacila iz stroja oko 300.000 vojnika fašističkih država, rijedak slučaj u Drugom svjetskom ratu.

Čim je počela završna ofenziva oslobođenja, NOV Hrvatske je krenula od Dalmacije prema zapadnim granicama, stalno povezivala stratešku frontu saveznika u Italiji i onih sjeverno od Save i Drave. Konačno, ta strateška fronta se spojila na Soči i kod Trsta, onda kod Celovca, a to je bio završni čin pobjede antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu u Europi. Na toj crti susreta našle su se postrojbe Glavnog štaba Hrvatske - hrvatske brigade, divizije i korpusi, od Trsta i Soče na jugu do Celovca na sjeveru, i zajedno s ostalim jedinicama Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, spojile s britanskom i Crvenom armijom i pobjedonosno završile veliku antifašističku bitku protiv mračnih snaga nacifašizma.

Nakon sloma Njemačke i njezinih saveznika konačno je zavladao duži period mira. U gotovo svim zemljama Starog kontinenta primjereno se obilježava Dan pobjede. U Hrvatskoj iz godine u godinu obilježavanje Dana pobjede nad fašizmom bojkotiraju najviši predstavnici vlasti. Nije slučajno što se 9. svibnja obilježava i Dan Europe. Antifašistička pobjeda postala je temeljac kasnijim etapama naše povijesti. Da je nakon četiri godine ratne diktature (1945.) kojim slučajem u Jugoslaviji postojalo pravosuđe koje bi pošteno sudilo pobijeđenima i procesuiralo sve nečasne poteze što su ih počinili ratni pobjednici, od rekviriranja zobi za konje do smaknuća, da je pravda u svim individualnim slučajevima zadovoljena, jezgra postignuća Narodnooslobodilačkog pokreta ostala bi - čvrsta i čista. Za to nije bilo ni snage ni volje. Pošto se raspala Jugoslavija i pošto je srušen komunizam (točnije realni socijalizam), nove su se mogućnosti u istraživanju i politici trebale iskoristiti za reinterpretaciju onoga što se dotad nije moglo. Umjesto prevladavanja mračnih slojeva i naglašavanja onoga dobrog, važnog za budućnost, došlo je do opće negacije i potiskivanja. Svjedoci smo intenzivne revizije povijesnih događaja iz vremena Drugog svjetskog rata s ciljem da se potpuno pomuti istina. Laž je jača od istine, jer ispunjava očekivanja. Hrvatska nikako da se odluči je li (a jest) 1941. okupirana a 1945. godine oslobođena (sic!). Da Titovi partizani nisu oslobodili Hrvatsku, branitelji ne bi imali što braniti u Domovinskom ratu, jer Hrvatske ne bi ni bilo.

Bojan Mirosavljev