K(l)asna (s)vijest PDF Print E-mail

KORONAVIRUS BACIO U ZABORAV KOMEMORACIJU U JASENOVCU

Zbog kolebljivog stajališta aktualne vlasti, kad je u pitanju ocjena i karakter ustaškog režima u prethodne četiri godine, SABA RH, SNV, koordinacija židovskih općina i Savez Roma u Hrvatskoj bojkotirali su službene komemoracije u spomen na žrtve ustaškog logora Jasenovac. Zbog koronavirusa ove godine neće biti nikakvog komemorativnog skupa ispred skulpture Kameni cvijet

Činjenica da se u protekle četiri godine održavaju, uz onu službenu, još i posebne komemoracije u Jasenovcu, posljedica je politike; baš kao što je i sam Jasenovac bio (i ostao) instrument politike. Zbog epidemije koronavirusom, ove godine neće biti kolone sjećanja ispred skulpture Kameni cvijet (autor Bogdan Bogdanović), arhitekt, nekadašnji gradonačelnik Beograda i disident Miloševićevog režima), neće se položiti vijenci brojnih izaslanstava i odati počast svima koji su se borili protiv fašizma i onima koji su pali kao žrtve fašizma. Mjesto komemoriranja bilo je jedno od najvećih stratišta u vrijeme države koja je možda bila zamišljena kao hrvatska, ali koja - takva kakva je bila - doista nije bila hrvatska.

 

Franjo Habulin, predsjednik Savjeta Javne ustanove Jasenovac i predsjednik SABA RH kaže kako treba uporno podsjećati na istinu o onome što se u vrijeme tzv. NDH događalo i osujetiti mogućnost da se nešto slično ikada ponovno dogodi. Relativiziranje ustaških zločina, a Jasenovac je nedvojbeno najveći među njima - stratište Srba, Židova, Roma i Hrvata antifašista, na djelu je praktično od trenutka stvaranja samostalne Hrvatske. To koketiranje s ustaštvom ne samo da je našlo odjeka u pojedinim medijima, oni su bili najglasniji pronositelji, nego se uvuklo i u naš obrazovni sustav. Udruženi političko-medijski-crkveni pothvat, rezultirao je kroz gotovo tri desetljeća poraznom slikom: društvom u kojem je sve manje onih koji znaju što se doista radilo u vrijeme Drugoga svjetskog rata, tko je u tim danima ocrnio, a tko osvjetlao obraz hrvatskog naroda. Istodobno smo društvo u kojem je sve više onih koje i ne zanima što se tada događalo, jer im je uspješno „prodana“ floskula: dosta nam je priča o ustašama i o partizanima. Zar nije neobično da nam je dosta tih priča kada treba pogledati istini u oči i priznati da su ustaše bili zločinci, a ne domoljubi, vitezovi i sluge domovine, ali da smo nezasitni za tim istim pričama kada treba osloboditelje i pobjednika, borce NOP-a, prikazati kao najgore zločince, koljače i zatirače „svega hrvatskoga“, kaže Habulin.

A borba protiv zaborava itekako je potrebna. Bilo je to jasno već i onima koji su u proljeće 1941., oslobađali koncentracijske logore širom okupirane Europe. Poznato je kako je vrhovni saveznički zapovjednik, general Dwight Eisenhower, kada je obišao jedan od oslobođenih nacističkih logora naredio da se kroz njega provede što više ljudi iz okolnih naselja, pa čak i da sudjeluju u pokapanju ubijenih. Obrazložio je to ovim riječima: „Sve ovo treba snimiti, zabilježiti i posvjedočiti, jer jednom u budućnosti naći će se neki gad koji će utvrditi kako se ovo nikada nije dogodilo“. Veliki američki general, kasnije i predsjednik SAD imao je potpuno pravo. Našlo se, a nađe se i danas, i u Hrvatskoj dosta „gadova“ koji bi nas htjeli uvjeriti kako zločin u jasenovačkim logorima nije bio tako strašan - ako je uopće i počinjen, kako se u logoru sasvim dobro živjelo i preživljavalo, kako je ubojica bilo na drugoj strani, pa to valjda poništava masovna ubijanja ovdje, u Jasenovcu, te kako se strahote koncentracijskog logora zapravo izmišljaju da bi se cijeli hrvatski narod mogao optužiti za genocid. Hrvatski narod nije i ne smije biti talac onih koji su svojim zločinima okaljali njegovo ime. Ako zločincima dozvolimo ili čak omogućimo bijeg u anonimnost, hipoteka zločina prijeći će na cijeli narod. To se ne smije dogoditi. U tome ne smiju uspjeti ni oni koji bi nas htjeli uvjeriti da je većina hrvatskog naroda podržavala ustaški režim, što je povijesna neistina, ni oni koji pokušavaju koprenom isforsiranog zaborava prekriti zločine počinjene na hrvatskoj strani u vrijeme Domovinskog rata.

Podsjetimo, po uzoru na nacifašiste vlast Banovine Hrvatske još 1939., formirala je dvije vrste logora. Jedni su bili namijenjeni izolaciji komunista i njihovih simpatizera, a drugi prihvatu Židova izbjeglih iz Njemačke i Austrije. Travnja 1941., te logore je vlast Banovine Hrvatske predala ustašama, zajedno s logorašima. Tada za sve logoraše nastupaju teška vremena. Najveći logor smrti, osnovan potkraj kolovoza 1941., bio je Jasenovac. Radi se zapravo o logorskom sustavu koji je dobio ime po obližnjem naselju Jasenovac, nevelikom općinskom središtu na lijevoj obali Save, oko 110 km jugoistočno od Zagreba. Službeni naziv cijeloga sustava glasio je „Ustaška obrana - Zapovjedništvo sabirnih logora Jasenovac“. Od posljednjih dana kolovoza 1941., do 22. travnja 1945., to je bio središnji i daleko najveći sustav koncentracionih logora na području tadašnje NDH. To je ujedno bio i najveći logorski sustav u Europi za vrijeme Drugoga svjetskog rata, u kojem se masovno ubijalo bez neposrednog sudjelovanja njemačkih nacista.

U jasenovačkim logorima od ukupno 83.145 popisanih žrtava, blizu 47.627 bilo je hrvatskih i bosansko-hercegovačkih Srba. Stradali su i brojni Romi, Židovi ali i Hrvati antifašisti. O proboju iz logora, Slavko Goldstein u knjizi „Tragika , mitomanija, istina - Jasenovac“, među inim piše da se Luburić 19. travnja 1945., vratio u Jasenovac i odmah naredio: „Za tri dana logora više ne smije biti. Počistite sve!“ Uvečer 21. travnja sve zatočenice ženskog logora, pod jakom pratnjom izvedene su na stratište i poubijane. Muški su logoraši znali što ih čeka. Preko noći razradili su već ranije pripremljeni plan za pobunu i bijeg…

Ljubo Miloš i Dinko Šakić dobili su zadatak da zajedno s ing. Picillijem unište tragove svih masovnih likvidacija. Prema iskazu Ljube Miloša, kako on nije znao za sva grobišta, iz Zagreba je došao raspop Miroslav Majstorović-Filipović, koji je za sva grobišta znao. Logoraši su iskopavali leševe, slagali ih na određena mjesta, polijevali ih kerozinom i spaljivali. Na taj način spaljen je dio ubijenih logoraša, čiji broj nije moguće utvrditi. Dana 21. travnja 1945., ostalo je u logoru III. još 1.073 logoraša. Znali su da ih čeka pogubljenje pa su se dogovorili da izvrše proboj iz logora. Prije toga su formirali trojke s točno utvrđenim zadacima. Datum proboja dogovoren je za 22. travnja 1945., u 10.30 sati. Na dati znak započeo je opći juriš golorukih logoraša na ustaške straže i bunkere. U proboju su sudjelovali gotovo svi logoraši. U neravnopravnoj borbi većina ih je poginula.

Nakon petogodišnjeg istraživačkog rada kustos Đorđe Mihovilović iz Spomen-područja Jasenovac i kustos Dejan Motl iz Spomen-muzeja u Novoj Gradiški objavili su impozantnu knjigu „Zaboravljeni - knjiga o posljednjim jasenovačkim logorima“. U njoj su dokumenti i fotografije, zapisi, imena i prezimena prilično podrobne biografije, kod većine i izjave svih jasenovačkih logoraša koji su se spasili probojem ili na drugi način preživjeli posljednje dane ustaškog logorskog sustava Jasenovac. Tih je dana bilo ubijeno oko 1.800 logorašica i logoraša, a ukupno ih je 169 preživjelo: 90 probojem iz logora III., 13 iz logora IV., 15 koji su 14. travnja živi dočekali oslobođenje logora u Staroj Gradiški, 6 koji su preživjeli likvidaciju logorskih ekonomija, 8 koji su se sakrili u ruševinama logora III. za vrijeme proboja, 2 koja su dan prije uspjela pobjeći iz tog logora, 22 logorašice i logoraša iz ustaške bolnice u Jasenovcu i Brzog sklopa koje su ustaše prilikom povlačenja povukli sa sobom i 14 koji su preživjeli likvidaciju istražnih zatvora u mjestu Jasenovac. Ovaj popis, nakon mnogo godina nagađanja o brojkama preživjelih, napokon se može smatrati definitivnim ili barem vrlo blizu definitivnoga.

Jasenovac se, čini se, svodi na jedan dan komemoriranja i sve ostale dane u godini kada se tolerira ili čak potiče poplava novoustaštva u zemlji. U međuvremenu se „narodna vlast“ ipak malo pribrala i izdeklamirala nekoliko izjava da je Hrvatska utemeljena na partizanskom antifašizmu, a ne na zločinačkom ustaškom fašizmu, što je dobro, ali daleko od dovoljnog. To smo i bez njih znali, uostalom stoji već tri desetljeća zapisano u Ustavu, a od predstavnika vlasti traži se više. Da kažu zašto tako nije u političkoj praksi i da osude one koji ne daju da bude tako. Dakle, da osude sami sebe. Jasno, to ne treba očekivati. Što drugo preostaje, nego da vlast odgovornima smatra one koji su ranijih godina bojkotirali službenu komemoraciju u Jasenovcu. Ove godine - „kriv je“ - korinavirus!

Bojan Mirosavljev