Prosvjetitelj Stanko Parmać PDF Print E-mail

NERETVA OD BOGA PROKLETA

Drugovi, rat je završen. Na stranu ratne zasluge, idemo izgrađivati zemlju. Ja idem meliorirati Neretvu“, reći će Stanko Parmać iskazujući želju da nakon što se za narodne interese borio u ratu, tu borbu za napredak zajednice nastavi i u miru.

 

U stvarnosti koju živimo nakon ratova 90.-tih nema ni približno sličnog primjera. Generali su iz rata izašli, bar većina njih, kao bogataši a ratne zasluge se koriste za stjecanje ili uvećanje već stečenog ratnog profita. Dok su generali Josipa Broza poput Koče Popovića, Mike Tripala ili Moše Pijade ostajali bez imovine nakon rata, generali Franje Tuđmana su u ratu imovinu stjecali. To je osnovna prostim okom vidljiva i bitna razlika ovih dvaju društava koja smo gradili, zanemarimo li različitost političkih sustava, onog poslije 1945. godine i ovog poslije 1995. godine. Vjerojatno iz tih tako oprečnih pristupa u izgradnji zemlje, proizlazi i najveći broj naših današnjih nevolja, lutanja i posrtaja.

Prosvjetitelj, učitelj i narodni heroj Stanko Parmać, rođen je u Opuzenu 23.3.1913. godine, a umro je u Splitu 3.3.1982. godine. Osnovnu školu završava u Opuzenu, građansku u Metkoviću, a učiteljsku u Šibeniku 1935. godine. Školovanje u učiteljskoj školi i prijateljevanje iz školskih dana vjerojatno su presudno utjecala da sa grupom Šibenčana krajem 1941. godine ode u partizane, na ličko ratište. Tu će miriti Srbe i Hrvate i postati zapovjednik Prve dalmatinske čete u bataljunu Marko Orešković. Proći će bitke i na Neretvi i na Sutjesci, a kao zapovjednik 19. divizije oslobađati će Knin, Mostar i Rijeku. Kazati će: „Samo iz moje divizije je na Rijeci poginulo 560 ljudi“.

Poslije rata se školuje u SSSR-u, a nakon Rezolucije Informbiroa 1948. godine iskazuje odanost Brozu. Agitira u sred Rusije za Tita te privlači veći broj pitomaca i časnika koji se s njim vraćaju u Jugoslaviju, te tako u tim teškim i neizvjesnim vremenima stječe naklonost i bezgranično povjerenje Josipa Broza. Nakon umirovljenja dolazi u Opuzen i osniva 1959. g. PIK Neretva, čiji će direktor biti sve do umirovljenja 1976. godine.

Kako jedan čovjek može stubokom promijeniti život nekog kraja i živote desetina tisuća ljudi, najbolji je i najočitiji primjer upravo njegov povratak u rodni Opuzen i Neretvu, pogotovo kada vidimo kakvu je Neretvu ovaj proslavljeni ratni heroj po dolasku zatekao, a kakovu će je ostaviti kada je 1976. godine napusti.

Narenta maledeta da Dio.

Neretva od Boga prokleta, pisao je Alberto Fortis u svom djelu „Put po Dalmaciji“ kada je krajem 18. stoljeća pohodio Neretvu i napisao tu čuvenu knjigu koja je postala najveći, kako bi se danas kazalo hit među učenim europskim svijetom. To je područje rijetko naseljeno, a rijetki su i oni koji tu i dolaze, ponajviše stoga što se voda, piše Fortis, toliko ustaje da pomori svu ribu, - „a ptice močvarice kojih tu ima u golemom izobilju padaju otrovane smrtonosnim isparavanjima“. Ta Neretvanska bolest kako je prozvao slavni doktor Giuseppe Pujati, sveučilišni profesor iz Padove je Malarija.

Svaki stanovnik Neretve u to doba ima za zaštitu od komaraca „čimbiluk“, nešto poput šatora pod kojim se spava kako bi bili zaštičeni od komaraca. Sreo je Alberto Fortis u Neretvi svečenika sa čvorugom na glavi koji ga je uvjeravao da je ta izraslina posljedica uboda komarca i da groznicu koju Neretvani imaju prenose komarci. Visokoučena Europa će tek 100 godina kasnije otkriti uzročnika i prenosnika malarije, ono što je taj nevjerojatno pronicljivi neretvanski svećenik pričao Fortisu kada je ovaj obilazio Neretvu 1773. godine.

Dok Stanko Parmać nije došao u Neretvu, malarija je bila sinonim Neretve. Zagazivši u neretvansku močvaru s namjerom da je isuši, prosvjeti i unaprijedi osnovati će PIK Neretva koji će postati jedan od najpoznatijih poljoprivrednih i industrijskih kombinata Jugoslavije, sklopiti će ugovor s FAO, organizacijom ua prehranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda, te izgraditi sustave za obranu od poplava. Za početne radove na melioraciji dobiti će sredstva iz federalne jugoslavenske kase, zahvaljujući vjerojatno poznanstvu i stečenom Brozovom povjerenju. Tako Stanko Parmać, postupno pretvara neretvansku močvaru u plodno tlo uz istovremeni rad na izgradnji kanala za navodnjavanje.

Živko Gattin, poznati i priznati agronom i stručnjak za vaćarstvo, a ujedni i prvi fotograf „Slobodne Dalmacije“, još iz njenih ratnih dana sa Mosora, jedan od njegovih bliskih suradnika će izjaviti - Kada je Stanko Parmać stupio u Neretvu tu je zatekao jedan vrt od 200 metara kvadratnih sa nekoliko stabala mandarina zasađenih 1934. godine, a kada je otišao iza sebe je ostavio više od 2.000 hektara plodnog zemljišta sa zasadima mandarina i drugih do tada Neretvi nepoznatih kultura. Stručnjaci PIK-a će lansirati na europsko tržište vrhunski brand – konservu od rajčice koja je bila nezaobilazni dodatak jela i začin mnogih europskih domaćica.

U poduzeću se ulaže u znanje i ljude, obrazuju se radnici i okolno stanovništvo te se vremenom etablira inovacijski laboratorij, a Rasadnik agruma će steći visoki međunarodni ugled. Tu će znanje o agrumima stjecati znanstvenici iz čitave Europe, a lozni kalemovi i sadnice jabuke, kruške, breskve i mandarine, kao proizvod pameti opuzenskog i neretvanskog čovjeka će se plasirati u mnoge europske zemlje, pa i one najrazvijenije, Italiju i Francusku.

No i pored svega toga na vrlo popularnoj i gledanoj emisiji HTV TV Kalendar, će se o onom vrtu sa nekoliko stabala mandarina iz 1934. godine govoriti kao o svjetskom čudu, samo da bi se izbjeglo reći kako je jedan partizanski heroj iz Opuzena na Neretvi Stanko Parmać meliorirao Neretvu pobjedivši močvaru i zasadivši plantaže mandarina i drugih kultura, promijenivši sliku Neretve i život ljudi na bolje. To na HTV-u čuti nećete, bar za sada.

No, Stanko Parmać je bio čovjek od krvi i mesa i daleko od toga da je bio svetac i bez mana. Ući će u sukobe s mnogima, a kritike protiv njega nisu samo ideološke naravi, budući ih izriču ljudi različitih svjetonazora, primjerice kako Bruno Bušić, tako i Goran Babić. Te kritike uglavnom idu i usmjerene su na njegovu krutu narav, dalmatinski temperament i neretvanski odnosno gusarski inat i prkos. Tako je još i danas u Neretvi, kako u Kominu tako i u donjoneretvanskom kraju, živa priča o sječi loze pred samu berbu, ne želeći sačekati ni dana da seljaci otrgaju grožđe i uberu plodove svoga rada, koje su cijelu godinu uzgajali i njegovali. No svi ti sukobi, kao i onaj prilikom izgradnje brana na Maloj Neretvi kada je došlo do otvorene pobune seljaka i težaka, jedne od najvećih u Jugoslaviji, ne mogu umanjiti grandioznost djela čovjeka koji je izvukao Neretvu iz zaostalosti bitno utjecavši na boljitak života i onog zadnjeg seljaka na Neretvi koji je ustao pobunom protiv njega.

Prošlo je 38 godina od smrti Stanke Parmaća, a nedugo poslije njega u privatizacijskim snalaženjima i nesnalaženjima umire i PIK Neretva. Sustave navodnjavanja više takorekuć nitko i ne održava, a zbog slanoće vode koja se koristi za zalijevanje prinosi po hektaru sve su manji i nekonkurentniji. Više nema ni Laboratorija ni Rasadnika PIK-a, ne ulaže se u znanje, ne ulaže se u čovjeka. Nema više PIK-ove konserve na trpezama europskih kuhinja, nema ni sadnica da se izvoze u svijet. U svijet sada odlazi opuzenska mladost, kažu najviše u Irsku.

Propali su u pljačkaškoj privatizaciji i brojni drugi PIK-ovi, pa Hrvatska danas uvozi gotovo 60% hrane, a poznato je da bez samozadovoljavanja vlastitih potreba u proizvodnji hrane nema samostalnosti. Uništavajući poljoprivredu, industriju i PIK-ove, kroz politički namještenu pretvorbu i privatizaciju, „domoljubi“ su u stvarnosti rušili hrvatsku državnu samostalnost.

Danas je jedini poljoprivredni proizvod kojim se pokrivaju vlastite potrebe u Hrvatskoj – mandarina.

I to zahvaljujući prosvjetitelju, narodnom heroju i učitelju Stanku Parmaću.



Ploče, 3.4.2020.

VEDRAN SRŠEN