Učitelj Ljubomir PDF Print E-mail

LJUBOMIR GNJATOVIĆ – ČUVAR ODBAČENIH VRIJEDNOSTI

Nedavno sam ponovno pročitao poznati tekst Ive Andrića „Učitelj Ljubomir“ objavljen u knjizi Staze, lica, predeli (1981.). Svaki put kada sam čitao ovaj tekst u misli mi je dolazio lik našega požeškog učitelja Ljubomira koji, kao i Andrićev, „živi u harmoniji sa samim sobom i sa svim što je oko njega…“ U ovom tekstu prikazat ću život i djelovanje prosvjetnoga radnika, političara te mirotvornoga i antifašističkoga aktivista Ljubomira Gnjatovića.

 

 

Došao je na svijet 27. listopada 1929. godine u banijskom selu Buzeta smještenom nedaleko od Gline. Prema popisu stanovništva 1931. selo je imalo 1043 stanovnika, a 2001. samo 60 u 35 domaćinstava. U rodnom selu završio je četverogodišnju osnovnu školu. Njegov otac Miloš bio je lugar, a majka Stana domaćica. Kao i većina njegovih vršnjaka i dječak Ljubomir pomagao je roditeljima u održavanju domaćinstva. Čuvao je pure, ovce, svinje i krave. Ipak, za razliku od većine svojih vršnjaka, rano je pokazivao sklonost prema čitanju i učenju.

Njegovo djetinjstvo zauvijek je prekinuto ratnim zbivanjima 1941. godine. Tada su pripadnici ustaških formacija započeli s valom masovnih pokolja srpskoga stanovništva. Stanovnici Buzete živjeli su u strahu i napetosti. Roditelji Ljubomira Gnjatovića opredijelili su se za narodnooslobodilački pokret pod vodstvom komunista. U našem posljednjem razgovoru Ljubomir Gnjatović pripovijedao mi je o svojim sjećanjima na ratne dane: „Tada sam bio još dijete. Teško je opisati razornu moć neopisiva straha koji smo tada osjećali. Vijesti o stradanju nevinih ljudi dopirale su i do moga rodnog sela. Često smo bježali u šumu. Zajedno sa svojim vršnjacima posjećivao sam partizanske bolnice. Sakupljao sam hranu i lijekove za ranjenike. Ista nevolja tada je zadesila i Židove. U našu kuću smještena je jedna židovska obitelj 1943. godine. Bilo ih je troje. Moj stariji brat otišao je u partizane, a kasnije je poginuo u bitci na Sutjesci.“ Kada sam ga pitao koji događaj mu je najjasnije ostao u sjećanju, rekao je: „Kada smo jednom prilikom bježali iz našeg sela prema Drvaru, moja tetka Marica vodila je svojih osmero djece. Morali smo brzo koračati jer su nam neprijateljski vojnici bili za petama. Najmlađega dječaka Gaju nosila je na leđima, pa nije mogla dovoljno brzo hodati i zbog toga je usporavala i ostale. U jednom trenutku obuzeo ju je očaj i htjela je ostaviti maloga Gaju. Ostala djeca počela su plakati i gotovo izbezumljenu majku preklinjati da to ne učini. Obuzela me neopisiva tuga. Bio je to strašan i mučan prizor…“ Tada su Ljubomiru krenule suze, a nekoliko trenutaka sjedili smo u potpunoj tišini, potom je nastavio svoja kazivanja pa sam uzeo olovku i dalje zapisivao njegove riječi: „Ipak, tetka je odustala od te ideje i uspjela Gaju donijeti do Drvara.“

Još 1944. Ljubomir je upisao Gimnaziju u Glini na poticaj židovske obitelji smještene u njegovoj rodnoj kući. Nižu gimnaziju završio je 1948. godine. Veliki utjecaj na njega tada je imala njegova profesorica hrvatskosrpskoga jezika Stanka Matasović. Ona je svojim učenicima često pripovijedala o požeškom kraju pa je mladi Ljubomir Gnjatović poželio doći u Požegu. Neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata primljen je u Savez komunističke omladine Jugoslavije. Istaknuo se u poslijeratnoj obnovi. Sudjelovao je u radnim akcijama na izgradnji pruge Brčko – Banovići te na pruzi Maja – Šumarica, a na pruzi Plaški – Kapela postao je komandir čete. Na izgradnji autoceste Zagreb – Beograd postao je udarnik. Nakon male mature doselio se u Požegu i upisao poljoprivrednu školu. Dva razreda završio je u Požegi, a treći u Subotici. Kasnije je, uz rad, završio Pedagošku akademiju i stekao zvanje nastavnika hrvatskoga ili srpskoga jezika i povijesti.

Nakon završene srednje poljoprivredne škole radio je u Virovitici kao kotarski referent za poljoprivredu, a nakon nekoliko mjeseci postavljen je za općinskoga agronoma i upravitelja seljačkih radnih zadruga u Pivnici Slavonskoj, Gvozdanskoj i Klisi. Ljubomir Gnjatović prisjetio se vrlo jakoga otpora koji su seljaci pružali prema seljačkim radnim zadrugama. Bio je smješten u kući seljaka koji nije bio u seljačkoj radnoj zadruzi. Tada je bio i sekretar Općinskoga komiteta Komunističke partije. Nakon toga bio je stočarski referent poljoprivrednoga imanja Višnjica. Polovicom pedesetih godina prošloga stoljeća preselio se u Slavonsku Požegu.

U Slavonskoj Požegi radio je kao odgajatelj u Poljoprivrednoj školi, a potom je bio upravitelj Đačkog doma Požega. Istaknuo se kao dugogodišnji tajnik Općinske organizacije Crvenog križa Slavonska Požega tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina. Tada su u okviru djelovanja Općinske organizacije Crvenog križa, prema podacima iz knjige Sto godina Crvenog križa u Požeškoj kotlini (1988.), samostalno i u suradnji s drugim ustanovama, organizirani brojni tečajevi uglavnom zdravstvene zaštite i prve pomoći. Pokrenute su brojne akcije pomoći stradalima u elementarnim nepogodama. Organizirane su i akcije dobrovoljnoga davanja krvi. Zbog zasluga u unapređenju rada Općinske organizacije Crvenoga križa odlikovan je Ordenom rada sa srebrnim vijencem i Ordenom zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom. Povodom stote obljetnice djelovanja Crvenoga križa na području Hrvatske, Skupština Crvenoga križa Hrvatske dodijelila je Ljubomiru Gnjatoviću priznanje, odnosno jubilarnu medalju „u znak priznanja za naročiti doprinos idejama, ciljevima i zadacima Crvenog križa i ostvarivanju njegovih ideala – humanosti i mira te podizanju ugleda organizacije.“ Godine 1978. izabran je za predsjednika Crvenoga križa Slavonije i Baranje.

Ljubomir Gnjatović bavio se i publicističkim radom. U knjizi Sto godina poljoprivredne škole u Slavonskoj Požegi 1885 – 1985 objavljen mu je tekst „Sjećanje na život i rad omladinske organizacije u Školi“. U već spomenutoj knjizi Sto godina Crvenog križa u Požeškoj kotlini (1988.) objavljeno je šest tekstova Ljubomira Gnjatovića. Sudjelovao je u pripremi za objavljivanje pisanih djela Franje Cirakija Bilježke i Zapisci koji su tiskani 2004. godine.

U ljeto i jesen 1991. godine Ljubomir Gnjatović aktivno je sudjelovao u radu Mirotvornoga pokreta Požeške kotline. Pokret su osnovali požeški intelektualci srpske i hrvatske narodnosti na inicijativu poznatoga požeškog neuropsihijatra Save Treskanice, liječnika Georgija Diklića i profesorice Slavke Galić s ciljem očuvanja mira i dobrosusjedskih odnosa u Požeškoj kotlini. Mirotvorni pokret imao je potporu većine političkih stranaka, požeškoga župnika Josipa Dumića, oficira Jugoslavenske narodne armije u požeškoj kasarni te lokalnih vlasti. „Zalagali smo se za očuvanje mira u Zlatnoj dolini i cijeloj lijepoj našoj domovini Hrvatskoj. Nažalost, nismo u tome uspjeli. Bilo je to plemenito nastojanje ljudi različitih uvjerenja i pripadnosti…“, rekao je Ljubomir Gnjatović tijekom našega razgovora za ovaj tekst o njegovu životu i radu.

Tijekom protekla dva desetljeća Ljubomir Gnjatović bio je aktivni član Socijaldemokratske partije te jedan od osnivača i predsjednik seniora SDP-a. Sudjelovao je u osnivanju i radu Udruge antifašističkih boraca i antifašista u Požegi kao član Predsjedništva. Bio je vijećnik Gradskog vijeća Grada Požege i Županijske skupštine Požeško-slavonske županije te predsjednik komisije za prosvjetu i kulturu Srpskoga narodnog vijeća u Požegi. I danas se snažno identificira s vrijednostima u koje je vjerovao cijeli život. U našim razgovorima često je govorio o potrebi izgradnje tolerantnoga društva, razvijanju solidarnosti prema ljudima u različitim potrebama. Govorio je o ideji bratstva i jedinstva. Prisjetio se i Titova modernizacijskoga projekta u koji je nepokolebljivo vjerovao. Ljubomir Gnjatović pripada redu ljudi koji uvijek imaju potrebu nešto činiti, reagirati na pojave u društvu, raditi na svome osobnom razvoju, ali i razvoju cijele društvene zajednice. Ovaj tekst zaključit ću riječima Ive Andrića o njegovu učitelju Ljubomiru s kojim sam i započeo: „To je bio jedan od onih neobičnih ljudi koji niti zauzimaju visoko mesto u društvu, niti odudaraju naročitim sposobnostima, ali imaju unutarnju snagu koja nema potrebe da se objavljuje naročitim podvizima, ali koja živi, nosi ih, i dejstvuje na svakoga s kim se sretnu.“

Zahvaljujem gospodinu Ljubomiru Gnjatoviću na suradnji tijekom naših susreta i razgovora o njegovu životu. S povjerenjem mi je dao na korištenje svoje osobne dokumente.

Ovaj tekst je prvi put objavljen u Požeškome pučkom kalendaru za 2017. godinu.

Vinko Tadić, prof.