Poruke PDF Print E-mail

FAŠIZAM I ANTIFAŠIZAM U EUROPI DANAS“

 

ZDENKO DUPLANČIĆ, partizanski veteran, SUBNOR Srbije

U Hrvatskoj imate antifašizam u Ustavu, ali od antifašizma nema ni „a“. U Srbiji ima onih koji žele povratak kralja i opravdavaju zločine četnika koji su klali svoj narod, čak i djecu u kolijevci, od Vranića, Drugovca, Boleča i drugih sela i stratišta. Državna vlast je shvatila potrebu suradnje s našom organizacijom jer smo pomogli da se promijeni stav prema Srbiji koja je važila kao agresor i destabilizirajuća država na Balkanu tako da smo dobili više odličja od vlade i predsjednika. Izjednačeni su četnici i partizani, iako to nije predmet skupštine nego povijesti. Ali na svim skupovima o historiji srpskog naroda, kad se radi o Drugom svjetskom ratu, spominje se samo nas, kače se naše zastave i pjevaju naše pjesme.

VLADIMIR BABŠEK OREŠKOVIĆ, sin narodnog heroja Marka Oreškovića, SUBNOR Srbije

Savez udruženja Narodnooslobodilačkog rata (SUBNOR) Srbije broji više od 135.000 članova, najviše u Vojvodini i Beogradu. Raduje nas porast broja mladih ljudi. Voljeli bismo da ih je i više, ali to ovisi od historije, znanosti i školovanja djece. Država Srbija se prema SUBNOR-u odnosi, da upotrijebim jednu neobičnu riječ - pristojno. Uključeni smo u razne državne aktivnosti, uključujući i proslave obljetnica, naš program se djelomično financira iz državnih sredstava koja su namijenjena za društvene organizacije i to kroz projekte. Sredstva su primjerena: kako ide zemlji tako i mi možemo računati na njih. Muči nas što su 2004., izjednačeni četnici i partizani i što je rehabilitiran Draža Mihailović. Očito i EU skreće udesno jer je rezolucija EP-a prekrajanje povijesti, da nazovemo stvari pravim imenom. Sad najednom ispadoše krivi samo Rusi i Nijemci, i to na inicijativu Poljske koja je prije toga sklapala ugovore s Nijemcima i uzela dijelove Čehoslovačke. Revizionizam nije nikakva naša specijalnost, ni postjugoslavensko ni europsko nego svjetsko pitanje, kao da se pravi nova organizacija svjetske organizacije.

FILIPPO GIUFFRIDA REPACI, zamjenik Međunarodne federacije antifašista (FIR-a)

Situacija oko pojavnih oblika fašizma slična je u Belgiji i Italiji. U Italiji Liga igra važnu ulogu u rehabilitaciji nekih pojava vezanih uz fašizam, dok u Belgiji desne flamanske stranke prepoznaju bivše SS-pokrete kao pozitivan dio historije zemlje. Zbog toga edukacijom pomažemo mladim ljudima da znaju koje su to antifašističke teze, što im pomaže da shvate što je pogrešno, a što ispravno. Mladi Talijani u školama ne uče previše i njihovo znanje ovisi o dobroj volji učitelja koje imaju. Programi se često mijenjanju pa se prebrzo prijeđe period uspona fašizma u Italiji i Njemačkoj. Udruženje bivših partizana potpisalo je prije desetak godina memorandum s ministrom obrazovanja po kojem imamo ovlasti da idemo po školama i objašnjavamo djeci što su bili pokreti otpora i što je bio fašizam. Komemoriramo partizanske žrtve i žrtve Mussolinijevog režima i Nijemaca. Ono što je u Europi 8. svibanj, Dan pobjede, to je za nas 25. travanj, dan oslobođenja Italije i Nacionalni dan otpora, kao i 27. siječanj, dan kad je oslobođen Auschwitz i kad se sjećamo da žrtve logora nisu bile progonjene samo zbog svoje rase ili religije, nego su to bili i borci pokreta otpora. O famoznoj rezoluciji EP-a, moramo uzeti u obziur dvije činjenice. Prvo, rezolucija nema legalnu vrijednost, ona je jedna od tisuća rezolucija koje je usvojio taj parlament i zato joj ne dajmo moć koju nema. Drugo, velika je pogreška što je prihvaćena, ali to je rezultat dobre pripreme istočnih i baltičkih zemalja koje su iskoristile sjednicu novog saziva da je proguraju, računajući na neiskustvo novih zastupnika i vodstva delegacija. Da su baltičke i istočne zemlje pokušale s njenim usvajanjem mjesec dana kasnije, ona ne bi bila prhvaćena. Dakle, ovo je bila zasjeda u koju je EP, nažalost pao.

GUIDO LORENZETTI, potpredsjednik ANEDA-a u Milanu

Udruženje bivših deportiraca ima 2.500 članova u cijeloj Italiji. Radi se o ljudima koji su bili u njemačkim i talijanskim logorima, od kojih su najznačajniji Fossoli, koji je bio tranzitno radni i u kojem je moj otac proveo nekoliko mjeseci, i Risiera di San Sabba u Trstu, koji je tehnički bio njemački jer su Trst 1943., direktno preuzeli Nijemci. Mladi o Drugom svjetskom ratu znaju jako malo jer ni učitelji ne znaju više. Kad im govorim o deportacijama, o tome ne znaju skoro ništa, taj im je rat kao Prvi svjetski ili Punski ratovi. Oko 27. siječnja, Dana sjećanja na holokaust, svaka škola mora učiniti nešto da osvježi sjećanja na te događaje pa nas zovu i obično provedem više od tjedan dana obilazeći škole. U škole idem i za 25. travanj, Dan oslobođenja Italije, kad djeci objašnjavam mehanizme rasističke ideologije nacizma i kažem im da budu oprezni jer su ti mezhanizmi nekako prisutni u današnjem društvu. Mladi znaju za deportacije Židova, ali ne znaju ništa o deportacijama političkih protivnika kao što je bio moj otac, homoseksualaca, Roma, Jehovinih svjedoka. Kad im govorim o svom ocu, prvo me pitaju je li bio Židov. Nije bio Židov, bio je socijalist, odgovaram im. Što se tiče rezolucije EP-a - to je falsifikat i ona je donesena pod pritiskom desničarskih režima s istoka Europe.

JURAJ DROTAR, potpredsjednik Slovačke unije antifašističkih boraca

U cijeloj Slovačkoj imamo 18.000 članova u 53 organizacija, a mladih nemamo toliko koliko bismo htjeli. Čak 60 posto članova starije je od 70 godina. Tu je 350-400 živih boraca za slobodu Slovačke i oko 300 pomagača partizana, a svi su stariji od 93 godine. Mladi ne znaju što su rat i njegovi užasi. Izgleda da su to zaboravili i njihovi roditelji, pa o tome ne uče ni kod kuće. A poglavlja o historiji Slovačke u Drugom svjetskom ratu, represalijama i nasilju fašista ne mogu učiti ni u školama. Ranije vlade podcijenile su snagu fašizma i utemeljile put za njegov razvoj, dok preko 50 posto građana ne razlikuje istinu od tzv. alternativne stvarnosti, tako da krajnje desna stranka Naša Slovačka, koju je lani i vrhovni sud odbio zabranti, i njen vođa Marian Kotleba nesmetano glorificiraju tzv. slovačku državu u ratu i kvislinge na čelu sa svećenikom Jozefom Tisom.

ANDRE ERDOS, Međunarodni centar za demokratsku tranziciju

Ono što vidimo u Europi danas je noćna mora i nikad nisam mislio da bi se to moglo desiti našem kontinentu. Kao predstavnik Mađarske u Vijeću sigurnosti UN-a proveo sam mandat baveći se ratovima u Jugoslaviji i bio sam frustriran vidjevši da mnogi ne znaju što je Jugoslavija ili što je bila. U srcu Europe, a ne u Kambodži, Zambiji ili Salvadoru, vidjeli smo scene okrutnosti razaranja koje su podsjećale na Drugi svjetski rat. Shvatio sam da su obični ljudi vrlo ranjivi i podložni ultranacionalističkim ksenofobnim utjecajima, kao u BiH gdje žive tri vrlo slične zajednice. Dakle, 30 godina nismo išli u dobrom smjeru, što je bilo plodno tlo da ljudi budu zatrovani i pretvore se u Drakule 20. stoljeća. U Mađarskoj vidimo ekstremno desne snage, vidimo populističku, nacionalističku i ksenofobnu vladu kojoj vjeruje velik dio populacije i koja falsificira historiju, dok mnogi marširju ulicama i slave one koji su gurnuli Mađarsku u pakao rata.

MIRKO MESSNER, Zveza koroških partizanov u Austriji

Zveza je nestranačka organizacija koja je povezana s više partija u Austriji, među kojima i socijaldemokratima i zelenima, ali je i članica Antifašističke mreže u Koruškoj koju čini 20-ak organizacija. Kod nas u Koruškoj i Austriji općenito neokonzervativna sredina surađuje s krajnje desnim krilom austrijskog društva, a neofašizam je integriran u državnu strukturu. Zapravo se nije ništa promijenilo u odnosu na stoljetnu austrijsku nacionalnu tradiciju koja je sredinom prošlog vijeka prešla u nacionalsocijalizam. Imali smo vladu u kojoj su bili i neofašisti, odnosno Slobodarska stranka, a koji nisu otišli zbog otpora građana nego zbog jednog skandala s videosnimkom. Invesitra se oko osam milijuna eura za komemoracije i priredbe u sklopu proslave stogodišnjice plebiscita kojim je Koruška ostala u Austriji, ali ni jedan jedini cent za proslave 75. godišnjice oslobođenja od nacifašizma. To što u članstvu ima malo žena i mladih nije njihov problem to je problem nas svih: kako se prezentira kultura antifašizma, ima li socijalnu komponentu, ima li žensku komponentu. NOB-a ne bi bilo bez omladine, a ti su omladinci danas starci. Moramo dići ruke od antifašističkog folklora i staviti antifašizam u centar društva, znači baviti se problemima ekologije ili socijalne uključenosti mladih u društvo.

(Priredio B. Mirosavljev)