Jubilej PDF Print E-mail

JALTSKA KONFERENCIJA

Na konferenciji u Jalti (4.do 11. veljače 1945. godine) tri vodeće antifašističke koalicije - SSSR, Velika Britanija i SAD, razmotrili mjere za brže okončanje Drugog svjetskog rata i rješavanje poslijeratnih problema. Posebno se razmatralo pitanje Jugoslavije. U poslijeratnom razdoblju, načela proklamirana u Jalti, zamijenila je blokovska podijeljenost svijeta

 

Jaltska konferencija održana je od 4.do 11. veljače 1945. godine između predstavnika tri vodeće antifašističke koalicije - SSSR, Velike Britanije i SAD u Jalti, na Krimu (otuda poznata i pod nazivom Krimska konferencija). Na njoj su šefovi vlada Josif Viosarionovič Staljin, Winston Churchill i Franklin Roosevelt te ministri vanjskih poslova i načelnici štabova oružanih snaga pomenutih država, razmotrili mjere za što brže okončanje Drugoga svjetskog rata i rješavanje poslijeratnih problema.

Zašto su se, zapravo, sastala „velika trojica“? Potkraj 1944., postalo je jasno da je sastanak na vrhu neophodan. Rat se privodio kraju i trebalo je donijeti neka rješenja za poslijeratni svijet. Između ostalog i za Njemačku, jer o njoj još nije bilo donijeto nikakvo jasno rješenje. Zatim je tu bilo i poljsko pitanje koje je ušlo u novu fazu. S Jugoslavijom je trebalo naći načina da londonske izbjeglice surađuju s Titom, koji je u zemlji stajao na čelu široke, uspješne i dobro organizirane narodnooslobodilačke borbe.

Osnovni rezultati Konferencije sumirani su u devet točaka zaključne izjave, potpisane od šefova vlada 12. veljače: poraz Njemačke; okupacija Njemačke i kontrola nad njom; njemačke reparacije; konferencija Ujedinjenih naroda; deklaracija o oslobođenoj Europi; o Poljskoj; o Jugoslaviji; konferencija ministara vanjskih poslova, i jedinstvo u organizaciji mira kao i u vođenju rata.

U odnosu na pitanje završnih ratnih operacija, usklađeni su zadaci triju savezničkih armija radi konačnog slamanja otpora nacističke Njemačke. Potvrđen je još ranije proklamirani princip bezuvjetne kapitulacije Njemačke, postignut sporazumom o okupacionim zonama i koordiniranoj administraciji i kontroli radi uništenja njemačkog militarizma i nacizma. Također, rješeno je da se Njemačka prinudi na nadoknadu štete savezničkim zemljama do maksimalnih mogućnosti na način i u razmjerama koje će odrediti naknadno osnovana reparaciona komisija.

O pitanju poslijeratne organizacije svijeta donijeta je odluka da se ustanovi opća međunarodna organizacija radi održavanja mira i otklanjanja političkih, ekonomskih i socijalnih uzroka rata, tijesnom suradnjom svih miroljubivih naroda. Deklaracijom o oslobođenoj Europi tri sile su se obavezale da će usklađivati svoju politiku u smislu pružanja pomoći, kako savezničkim tako i ranijim satelitskim državama Hitlerove Njemačke, u njihovom rješavanju poslijeratnih političkih i ekonomskih problema, pri čemu će bazu njihove aktivnosti predstavljati načelo Atlanske povelje u pravu naroda na slobodan izbor društvenog i političkog uređenja.

Na konferenciji je posebno razmatran problem Poljske i Jugoslavije. Postignut je sporazum o uvjetima fomiranja nove privremene vlade u Poljskoj na široj osnovi - od predstavnika privremene vlade proizašle iz Lubinskog komiteta nacionalnog oslobođenja i predstavnika vlade u emigraciji. Za istočnu poljsku granicu određena je od Antante 1919. godine predviđena Kerzonova linija. U pogledu zapadne granice rješeno je da se Poljska bitno proširi na račun Njemačke, o čemu će konačnu odluku donijeti mirovna konferencija.

Dotaknuto je i pitanje Jugoslavije, a jedna od mogućih varijanti bila je i famozni Churchillov prijedlog o podjeli prostora bivše Jugoslavije na „fifti-fifti“, odnosnu podjelu na interesnu sferu zapadnih zemalja, koje bi kontrolirale područje današnje Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine; i SSSR koji bi imao utjecaj na istoku u Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori. Međutim, zbog izuzetnog porasta i snaga Titovih partizana, i nemogućnosti zapada da se osloni na neki snažan politički građanski čimbenik, budući da se kraljevska Vlada u Londonu preko suradnje četnika s Nijemcima, kompromitirala, sudbina Jugoslavije, a time i Hrvatske , bila je zapečaćena. Sudionici konferencije su se suglasili u preporuci da se odmah provede u djelo sporazum Tito-Šubašić o formiranju jedinstvene vlade; ona bi po svom osnutku istupila sa izjavom da će AVNOJ biti proširen članovima posljednje, predratne jugoslavenske skupštine, koji se nisu kompromitirali suradnjom s okupatorom i da će već donijeti zakonodavni akti AVNOJ naknadno biti podnijeti na odobrenje Ustavotvornoj skupštini.

Značajna je i odluka o formiranju Konferencije ministara vanjskih poslova kao stalnog mehanizma, čiji je zadatak redovito konzultiranje radi usklađivanja vanjskopolitičke aktivnosti tri sile. Posebnim, tajnim sporazumom, čiji je tekst objavljen u veljači 1946. riješeno je da SSSR stupi u rat protiv Japana u roku dva do tri mjeseca nakon kapitulacije Njemačke.

Povijesni značaj Jaltske konferencije je, prije svega, u tome što je ubrzala poraz nacističke Njemačke, a također i militarističkog Japana. Međutim, u poslijeratnom razvoju, načela proklamirana u Jalti, zamijenila je blokovska podijeljenost svijeta.

B. Mirosavljev