Zrin PDF Print E-mail

NARICANJE NAD UBIJENIM USTAŠAMA

Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske reagirao je na propovijed kardinala Josipa Bozanića održanu u Zrinu, optuživši zagrebačkog nadbiskupa da je postao „širitelj neistina falsificiranjem povijesnih činjenica“ i „branitelj ustaških zločina“

 

Zrin, srednjovjekovni hrvatski grad na uzvisini iznad istoimenog sela, zapadno od Kostajnice, početkom XIV. stoljeća bio je u posjedu Babonića, a kasnije feudalne obitelji Šubića, koji je po njemu dobio ime Zrinski. Zrin je bio jedan od prvih gradova na području rijeke Une koji je predstavljao zametak Vojne krajine u Hrvatskoj. Bosanski sandžakbeg Ferhad Sokolović osvojio ga je 1577. U austro-turskom ratu 1683-99, hrvatske banske banderije i banski i varaždinski krajišnici pod zapovjedništvom vicebana Ivana Draškovića, porazile su sredinom ljeta 1689. godine turski odred jačine oko 4 tisuće ljudi i oslobodile ga.

Što je to malo selo doživjelo 1943. godine? „Za utvrđivanje istine o stradanjima hrvatskog naroda u vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća“ u svojim obraćanjima okupljenima na misnom slavlju i blagoslovu nove spomen-crkve Našašća svetog Križa u Zrinu zauzeli su se zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i sisački biskup Vlado Košić. Oni su govorili o „stradanju Zrinjana 9. i 10. rujna 1943., kada su partizani pod izlikom kako se radi o ustaškom selu napali Zrin, razrušili sve kuće, spalili župnu crkvu, ubili 291 od 800 stanovnika, a ostale raselili te je i nakon Drugog svjetskog rata Zrinjanima i njihovim potomcima bio zabranjen povratak u to mjesto“. Kardinal Bozanić upitao je u propovijedi zašto se „o ovome, i tolikim drugim zločinima komunističkog režima desetljećima šutjelo i strogo branilo objektivno povijesno istraživanje“. A danas, upozorio je Bozanić, „nerijetko se istinu želi zataškati i da onaj tko se boji istine i istraživanja povijesnih činjenica, taj u suvremenim okolnostima omogućuje širenje mržnje“.

Savez antifašističkih boraca i antifašista Republke Hrvatske reagirao je na propovijed kardinala Josipa Bozanića, optuživši zagrebačkog nadbiskupa da je postao „širitelj neistina falsificiranjem povijesnih činjenica“ i „branitelj ustaških zločina“. „Zapanjila nas je Vaša propovijed u Zrinu, u kojem ste govorili o navodnim zločinima partizana i naricali nad ubijenim ustašama iz tog mjesta, proglašavajući ih nevinim žrtvama. Osuđujete totalitarne režime, posebno onaj komunistički, ali pri tome negirate zločine ustaša i fašista. Vi, kao i vaš istomišljenik biskup Košić, umjesto ljubavi širite mržnju. Zar je to vaše kršćansko poslanje? Zaista zaslužujete svaku osudu“, kaže se u priopćenju SABA RH.

U međuvremenu, u jednom dnevnom listu oglasio se krčki biskup Ivica Petanjak, i „sam porijeklom iz obitelji prognane iz Zrina“. On kaže da je Zrin bilo potpuno hrvatsko „katoličko selo“. To što neki govore da je „to bilo ustaško mjesto, to nema veze s istinom“, tvrdi biskup Petanjak.

Točno je da su partizani u rujnu 1943. godine napali Zrin - jednog od najvećih ustaških uporišta na Baniji. Napali su ga jer je u njemu bila posada s gotovo 150 ustaških vojnika koji su, potpomognuti lokalnim, tzv. „divljim“ ustašama, od početka rata provodili teror u kotaru Dvor na Uni i šire. Odmah nakon uspostavljanja tzv. NDH ustaše iz Zrina sudjeluju u zločinima u Banskom Grabovcu, glinskoj crkvi, Bajića jami kod Dubovica, Dvoru na Uni, ali i po Bosanskoj krajini. Još u ljeto 1941. ustaše iz Zrina daju svoj obol pokolju u Volinju, gdje je pobijeno 280 Srba, a u siječnju 1942., sudjeluju u pokolju u selu Šegestinu.

Joža Horvat, književnik (1915.-2010.), sudionik Narodnooslobodilačkog rata (ali i Domovinskog rata) – svjedok je ustaških zločina u Šegestinu. U svojim sjećanjima „Sutoni i svitanja“ bilježi: „Ako se ne varam, 27. ili 29. siječnja 1942., pojedine ustaške snage iz Zrina i Dvora na Uni potiskuju našu četu, prodiru na poluoslobođeno područje, osvajaju nekoliko sela, među njima i Šegestin. U tom selu puna dva dana palili su kuće i ubijali stanovnike. Tek kad su se zločinci povukli, naša je četa ušla u Šegestin i užasnula se onim što smo zatekli. U jednom tgrenutku pristupi mi Petar Arbutina, komandir i pokazujući na smrznute iznakažene lešine upita: Druže komesaru, hoćeš li ikada opisati…?“ Duboko potresen nisam smogao izgovoriti ni riječ. Ali nakon dvije godine, u noveli „Sveta Lucija“, jednu stranicu posvetio sam Šegestinu“.

„… Ah, svetice draga, jesi li ikada čula za selo Šegestin; Bilo je to veliko i bogato srpsko selo na Baniji, a jednoga dana dođoše ustaše iz Zrinja, popališe selo, zapališe sve živo u njemu. Stotinu osamdeset i sedam leševa, raskrvavljenih od ustaških noževa, ležalo je smrznuto na snijegu, a svud oko njih još su se dimila zgarišta njihovih kuća. Psi i svinje rastrgaše im utrobe, a ptice iskljuvaše oči i razvukoše crijeva. Na raskršću usred sela ležalo je u hrpi dvadeset i sedmero nejake djece. U snijegu, nekoliko koraka od njih, vidjeli su se još tragovi stopala onog prokletog puškomitraljesca i pored stopala prosute čahure onog rafala, kojim je to čudovište pobilo ovu dječicu…“ – među inim je napisao Joža Horvat, tada politički komesar 1. banijskog partizanskog odreda.

Bojan Mirosavljev