NEOFAŠISTIČKO IREDENTISTIČKO PROPAGANDNO NASILJE NAD POVIJESNIM ISTINAMA PDF Ispis E-mail

Na tragu rezultata naše antifašističke borbe, Pazinskih odluka i odluka Pariške mirovne konferencije o razgraničenju sa susjednom Italijom vodi se neutemeljeno neofašistička iredentistička propaganda koristeći fojbe kao povod za kriminalizaciju naše slavne antifašističke borbe. I tako permanentno već punih 76 proteklih godina, intenzivnije od dolaska na vlast ekstremne desnice u Italiji.

Iredentistički revizionisti, jednostranim pristupom povijesnim događajima, mistifikacijama uveličavanjem i prevrtavanjem povijesnih istina demoniziraju, bestidno, naš pokret i Tita.

Dužnost nas obavezuje, da se predstavimo široj javnosti sa objektivnom argumentiranom povijesnom istinom, jer istina je najveća moralna i duhovna vrednota čovjeka koja se procjenjuje razumom. Na taj način treba s indignacijom odbaciti neofašističke objede i poruke mržnje stvarajući ozračje međusobnog uvažavanja i razumijevanja s našim susjedima na koje smo prirodno upućeni.

Raspadom Austro-Ugarske monarhije, potpisivanjem primirja 3. studenog 1918. , a na osnovu tajnih odredba Londonskog ugovora od 26.04. 1915., talijanska vojska je podkraj 1918. g. okupirala Istru, a zatim Rijeku i neke druge teritorije, tako je 600.000 Hrvata i Slovenaca ostalu u granicama imperijalističke Italije i pogaženo njihovo pravo na vlastitu odluku o svojoj sudbini.

Suprotno izjavama zvaničnih predstavnika tadašnjih talijanskih vlasti, Kralja Vitoria Emanuela III., predsjednika Vlade Titonia i ministra vanjskih poslova Carla Sforze da će se poštovati sva prava naroda Istre i Julijske krajine, te da će biti sačuvane autonomne institucije i lokalni običaji i da je svaka pomisao odnarodnjavanja potpuno strana, poštovati će se narodni jezik, kulturne institucije i sva prava liberalnog demokratskog zakonodavstva, pokazalo se farsom. Suprotno, se zatiru svi oblici hrvatskog i slovenskog javnog i nacionalnog života.

Dobro je poznato, da je odmah nakon dolaska i okupacije Istre, talijanska vlast i vojna uprava u Istri počela sustavno zatirati sve oblike hrvatskih i slovenskih javnih i nacionalnih životnih obilježja, zabranjuje isticanje hrvatskih zastava, raspušta i ukida provincijsku autonomiju, općinska vijeća, otpušta službenike hrvatske i slovenske nacionalnosti, interniraju se mnoge javne ličnosti, mnogi emigriraju prinudno, zabranjuje se upotreba hrvatskog i slovenskog jezika u javnom i čak u privatnom životu (prilog 1). Provodi se sustavno politička asimilacija i denacionalizacija hrvatskog i slovenskog življa. Zatvarju se hrvatske škole, čitaonice i druge kulturne institucije. U Istru je dovedeno 30.000 "renjikola", Talijana koji se raspoređuju na sva bitna, a sporedna mjesta državne uprave, sudstva, policije, prosvjete, kulture, gospodarstva, pa čak i cestara.

 

Fašistička diktatura i brutalna represija

Nakon marša na Rim i dolaska fašizma na vlast u Italiji uvodi se brutalna represija i nesnošljivost naročito prema hrvatskom i slovenskom stanovništvu. Već 1919. godine Mussolini osniva fašističke odrede, "squadre dazione", koji se usmjeravaju i zlostavljaju prvenstveno Hrvate i Slovence, a ne štede se niti antifašistički opredijeljeni Talijani.

Nije čudno što su se fašisti u Istri odnosili arogantno, prepotentno, nasilnički i nehumano prema neistomišljenicima, kada je njihov vođa Benito Mussolini u vatrenom govoru punom emocija 20. rujna 1920. godine ne slučajno upravo u Puli između ostalog rekao: "Za ostvarenje našeg mediteranskog sna, potrebno je da Jadran koji je naš zaljev bude u našim rukama... Zapalili smo "Avanti" u Milanu, uništili ga u Rimu. Izrešetali smo naše protivnike u izbornoj borbi. Zapalili smo Hrvatski dom u Trstu i zapalili smo ga u Puli (13. svibnja 1920. kada je spaljeno 7.000 hrvatskih knjiga). Prema takvoj jednoj rasi kao što je slavenska ne smije se provoditi politika mrkve nego batina...I dalje je Mussolini rekao, da se isplati žrtvovati 50.000 Talijana kako bi se počistilo 500.000 slavenskih barbara."

Tako je započelo okrutno genocidno odnarodnjavanje slavenskog življa Istre, tako se širila spirala mržnje i nasilja.

Labinska republike i Proštinska buna, a zatim Gortanova i Tršćanska akcija nastale su kao logičan protest fašističkog nasilja. Kao protuteza fašizmu raste antifašistički otpor. Istrani su bili lišeni svake ljudske slobode i ugnjetavani na svakom koraku. Dnevno širom Istre dolazi do otvorenog sukoba sa talijanskim "arditima".

Ostalo je zapisano u našoj povijesti, da je u rano proljeće 1921. godine pokret otpora istarskog naroda poprimio karakter oružanog sukoba radnika i seljaka sa fašističkim odredima i regularnom vojskom Kraljevine Italije u zaštiti vlastite opstojnosti i ljudskog dostojanstva.

Da, u Istri se ginulo u oružanom sukobu sa povampirenim crnokošuljašima i kraljevskom talijanskom vojskom, što svjedoči povijesno pamćenje i pale žrtve. Da, u Istri je pružen prvi oružani otpor nadirajućem fašizmu u Europi.

Istina je, da su skvadrišti maltretirali nedužno stanovništvo i van Istre, a radnici su zbog teškog položaja u tom vremenu štrajkali u Italiji, Njemačkoj i drugdje, ali ne zbog fašističkog terora nad njima kao što je vršeno nad slavenskim življem "čašćen batinama, ricinusovim uljem, zatvorskim kazamatima, ubojstvima zbog političkog delikta.

Promjenom imena, prezimena i toponima na talijanski oblik i to otvoreno dekretima fašizam je htio sakriti svaki trag činjenici, da u tom kraju žive Hrvati i Slovenci. 115.000 Hrvata iz Istre prinudno je stvoreno Talijanima. (prilog: fotokopija decreta Prefetture).

Fašizam 6. studenog 1926. godine donosi Zakon o zaštiti države kojim se uvodi smrtna kazna i osniva se specijalni sud za zaštitu države Tribunale speciale per la difesa dello stato. Tako je stvoren zakonski instrument represije i nasilja. Specijalni sud nije donosio presude samo Hrvatima i Slovencima, već i talijanskim antifašistima.

Tisuće Istrana internirano je i završilo u izolacionom progonstvu na otocima Lipari, Tremiti, Ustika, Ponza, Portolongone, Ferignana i druga mjesta, a mnogi se od njih nisu vratili svojim kućama. Specijalni sud je u periodu svog djelovanja od 1927. do 1943. zbog političkog delikta osudio 692 Istrana na 7.193 godina zatvora, a 24 osobe na smrtnu presudu.

Ne smije se zaboraviti, a može se oprostiti, stravičnosti i užas fašističke diktature i brutalne represije, svekoliku socijalnu i političku obespravljenost, batinanje (manganeli), ricinusovo ulje, ubojstva, internacije, specijalne bataljone, robijaške kazamate, paljevine, inkante, konfiskacije imovine, smrtne presude za običan politički delikt i mnoga druga zla.

Pred takvim terorom više od 100.000 istarskih Hrvata i Slovenaca prinudno se iselilo, 70.000 u Jugoslaviju, a 30.000 u prekomorske zemlje.

Fašistički ministar javnih radova Giuseppe Coboli Gigli piše 1927.: "...Istarska muza nazvala je fojbom mjesto koje je dostojno za pokop onoga tko u pokrajini Istri ugrozi nacionalne talijanske karakteristike Istre". Uputio je prijetnju fojbama Slavenima "scavima", koji inzistiraju govoriti vlastitim materinjim jezikom i ovdje im je namijenio (u fojbama) posljednji počinak, a mnogima se to i desilo.

Ministar je opjevao i svoju prijeteću pjesmu na dijalektu: "A Pola xe l'Arena/ la fojba xe a Pisin/ che buta zo in quel fondo/ chi ga un zerto morbin/ e chi con zerte storie/ fra i pie ne Vegnera/ diseghe ciaro e tondo/ feve piu in la, piu in la"

Jasno je, da su fojbe jedna fašistička ideja, koje su i prvi strastveno koristili upravo u Istri kod Vodnjana već trideset godina, ali i u Etiopiji – Abesiniji. To je fašistički projekt, (breveto fascista), dokaz talijanskog fašističkog etnocidnog nagona.

Književnik Giacomo Scotti u svojoj knjizi o fojbama uz ostalo navodi: "Iz navedenih (Giglijevih) stihova je očito da projekt bacanja u fojbe pripada fašistima i nastao je početkom 20-tih godina dvadesetog stoljeća. U Istri se često spominju imena fojba koje su fašisti, koji su prešli u službu nacista, tijekom druge polovine listopada 1943. pa sve do početka 1945. bacili stotine živih i strijeljanih osoba. Škvadrama koje su provodili akcije čišćenja, hapšenja, strijeljanja i bacanja u fojbe zapovijedali su ljudi poput Niccolinia, Bradamantea i Udovissia čije su jedinice u sivozelenim uniformama iznad crnih košulja – bile poznate kao istarski SS, a zadnje bacili su u jamu Sv. Lucije kod Vodnjana 4. travnja 1945. Ivana Nedanića i Karla Brščića kao posljednje žrtve fašističke represije u Istri."

 

Užas i posljedice rata

Svaki je rat sam po sebi velika nesreća za sve koji u njemu učestvuju i koga zahvaća i dakako zločin. Povijest je pokazala da nema bezgriješnih ratova. U ratu se ljudi međusobno ubijaju, a u tim sukobima stradavaju i nedužni ljudi.

Povijesna je istina, da je II. svjetski rat produkt nacifašističke kriminalne genocidne ideologije prouzročio 56.000.000 žrtava s ciljem porobljavanja tuđih prostora i dominacije nad drugim narodima.

Kapitulacijom Italije razbuktava se kao erupcija masovni plebiscitarni sveopći narodni ustanak. Čitav teritorij osim Pule bio je oslobođen. Gotovo svi Istrani učestvuju u razoružavanju stotina vojnih garnizona i karabinijerskih stanica. Zaplijenjene su velike količine oružja i ratne opreme. Razoružano je 15.800 pripadnika talijanske vojske, karabinijera, financa i pitomaca, gotovo bez sukoba i osvete. U slobodarskom revolucionarnom zanosu u srcu okupirane Europe, istarski Sabor sastavljen od predstavnika svih narodnosti i staleža, Hrvata, Talijana, Slovenaca, vjernika i ateista, antifašističkih opredjeljenja, ozakonjuje Pazinske povijesne odluke NOO za Istru kojim se Istra izdvaja iz Kraljevine Italije i prvi puta u svojoj povijesti sjedinjuje s domovinom Hrvatskom u novoj Jugoslaviji. "Šćavi" nisu htjeli biti ničije poslušno roblje i svojim su robovlasnicima oduzeli mandat na privilegije i torture. U ovom odnosu se krije bit problema između nas i neofašističke iredente.

Veoma je aktuelno i danas naglasiti i poručiti neofašističkim revanšistima koji permanentno nastoje kriminalizirati naš slavni antifašistički pokret jednostranim i neutemeljenim pristupom povijesnim i ratnim događajima, da je istarski narod u rujanskim danima 1943. pokazao izuzetno veliko razumijevanje za običnog talijanskog čovjeka, pružajući talijanskim vojnicima podršku i pomoć zbrinjavanjem i zaštitom od nasilničkog militarizma. Što više, naši su se borci sukobili sa nacifašistima i ginuli u zaštiti i spašavanju 3.600 pitomaca Scuole Crem iz Pule koje su okupatori u tri željezničke kompozicije vodili u njemačke koncentracione logore ili na istočni front. Talijanska aktualna vlast i njihova rodbina trebali bi biti zahvalni našim partizanskim borcima na ovom humanom poduhvatu i s nama osuditi i odbaciti bezočnu laž, da su partizani ubijali ljude samo zato što su Talijani. (Na internetu godinama se vrti prljavi uradak novinara Nenada Čakića koji tvrdi, da "T.R. ne govori istinu" o odnosima partizana prema talijanskim građanima i negira ovaj istiniti događaj) Ove činjenice nisu dostupne niti talijanskoj javnosti.

I kad se većina talijanskog naroda 1943. svrstala na stranu antifašističke koalicije s tisućama talijanskih partizana pokreta otpora, na prostoru Mussolinijeve Republike di Salo' okupljaju se sluge okupatora vjerne fašizmu.

Svoju zločinačku ćud i mržnju prema scavima "(šćavi) kako je pogrdno fašistički režim oslovljavao Slavene, pokazali su u svoj svojoj cjelini kada su se čitave mussolinijeve fašističke snage Republike do Salo' u ovoj operativnoj zoni stavile u vodeću pratnju zastrašujuće zloglasne nacističke ofenzive "Wolkenbruh" poznatu pod nazivom Romelova ofenziva.

Obrušava se na Istru 50.000 vojnika Wermachta, najelitnijih divizija i specijalnih jedinica za masovna pogubljenja. SS trupe armijskog korpusa "C" iz sjeverne Italije, SS oklopna divizija "Herman Gering", SS gardijska divizija "Adolf Hitler", 44. i 71. pješačka divizija.

Samo u osmodnevnom brutalnom divljanju po Istri početkom listopada 1943. nacifašistički krvnici poubijali su samo u hrvatskom dijelu Istre 2.500 Istrana, uglavnom nedužnih žitelja, među njima mnogo djece, žena i staraca, najbrutalnijim životinjskim nagonima i drugim neshvatljivim porivima i postupcima, spaljivali žive ljude, ubijali djecu pred roditeljima, spalili mnoga naselja, domove i seoskih gospodarstva i odveli 6.877 građana u logore smrti od kojih se većina nije vratila svojim domovima.

Bio je to najkrvaviji i najtragičniji događaj u ukupnom povijesnom pamćenju Istre. Narod je bio više nego ogorčen i tražio da se kazne počinitelji. Narodni revolt bio je opravdan. I kad bi se zanemarile sve dotadašnje torture koje je istarski čovjek prošao, ovo se nije moglo oprostiti. Jasno je da je narodni prijeki sud donio presude za 286 fašističkih zločinaca, čija su imena poznata i javno objavljena. No, među njima nema nijednog djeteta (gospodine Salvini), tražimo da nam se kaže ime i prezime ako je netko od njih bio nevin. Istovremeno su oslobođeni nedužni fašisti. Da nije bilo ovih i prethodnih ubojstva, genocida i brutalnih tortura fašizma u Istri, odgovorno tvrdimo da fojbi ne bi bilo, o čemu se u Italiji ne govori.

Svaki rat je sam po sebi zločin. Sve vojske svijeta u svim ratovima koriste bezdane, rovove, jame (fojbe) kako bi se što prije riješili palih žrtava, zatrpavaju, pale i sl. a ratni nemilosrdni uvjeti nalažu. I mnogi pali antifašistički borci nalaze se u jamama. Samo mi u Istri ne znamo za više od dvije tisuće partizanskih grobova i nekoliko tisuća žrtava fašističkog terora. Valjda ne misle revizionistička gospoda, da su nacisti, fašisti, ustaše, četnici i drugi izrodi kopali grobove palim antifašističkim borcima.

To se ne može i ne smije zaboraviti i nikakvim naknadnim mistifikacijama i lažima rehabilitirati zločince. U zaštiti svoje opstojnosti i vlastitog identiteta u pravednoj antifašističkoj borbi za nacionalnu i socijalnu slobodu Istra je platila sa 17.000 žrtava u drugom svjetskom ratu u jedinstvenom frontu Hrvata, Slovenaca i Talijana. Tome svjedoči i činjenica da se u drugom svjetskom ratu u NOV i partizanskim odredima na raznim frontovima bivše države borilo 41.000 talijanskih hrabrih antifašističkih dobrovoljaca, a 20.000 je poginulo u odlučujućoj bitki sa nacifašističkim okupatorom. Indikativno je, da talijanske političke strukture prešućuju ova časna i svjetla djela talijanskih partizana, jer se ne uklapaju u njihovu političku percepciju.

 

Nasilje nad povijesnom istinom

Nije slučajno u Italiji 10. veljače odabran i proglašen za Dan sjećanja (Il giorno del ricordo) na egzodus i fojbe kad je tog dana 1947. temeljem odluka Pariške mirovne konferencije potpisan mirovni ugovor o razgraničenju sa susjednom Italijom, kojim je Italija izgubila Istru, Rijeku i dijelove Dalmacije, a to nije njihovo.

Talijanski parlament u veljači 2004. donio odluku o proglašenju Dana sjećanja na žrtve fojbi i egzodusa istarskih, riječkih i dalmatinskih Talijana, a njihovi su građani - fašističke okupacione armije samo na prostorima bivše Jugoslavije, u Drugom svjetskom ratu, ubili tristotine tisuća ljudi. Ti su podaci arhivirani u Ujedinjenim nacijama u New Yorku koje je pronašao i objavio povjesničar Michael Palumbo. Amerikanac talijanskog porijekla.

Talijanska neofašistička iredenta danas sustavno odašilje pojednostavljene i licemjerne poruke: "tisuća nepravedno masakriranih" Talijana i još 300.000 koji su morali napustiti vlastiti dom, jer su se slavenski divljaci htjeli domoći njihovih teritorija". Potrebno je i odlučno reagirati na ove mistifikacije kojim bi se licemjerno htjelo suprotstaviti "barbarskog titovog partizanskog komunistu" slici valjanog i dobrog talijanskog vojnika".

Revanšistički revizionisti i njihovi državni sponzori uporno sa mnogo emocija traže da se ne smiju zaboraviti žrtve fojbi, a za naše mnogo veće i nevine žrtve nemaju ni trunke senzibiliteta i nastoje usaditi u pamćenje neupućenoj javnosti, da se o "fojbama" – jamama danas govori kao da su ubijali samo partizani. Fojbe nisu nikakav monopol partizana kako uporno tvrde i žele nam nalijepiti. Fojbe su posljedica ratnih tragedija i rezultat genocida i počinjenih zločina nad nedužnim stanovništvom Istre i ne samo nad Hrvatima i Slovencima već i nad antifašistički opredijeljenim Talijanima koji su s nama dijelili sudbinu i zajednički ratovali. Ovu gospodu ni malo ne zanimaju zločini koje su počinili talijanski fašisti.

Posjedujemo imena 808 talijanskih ratnih zločinaca i brojeve njihovih dosjea, registriranih u Ujedinjenim nacijama, a proglašeni po Komisiji za ratne zločine KUN (vidi knjigu: "Dokumenti iz istorije Jugoslavije III. Ton, str. 631-729 uatora M. Zečevića i J. Popovića), koji su izbjegli odgovornost , nisu procesuirani, a mnogi od njih direktni su počinitelji masakra i krvavih iživljavanja na žiteljima mještana: Brgudca i ostalih naselja Ćićarije, Lipe, Kresini, Barbića, Kunja, Grdosela, Šajina, Bokordića, Gajane, Cerovlja, Kanfanara, Zrenja, Pazina, Velog Mluna, Semića, Zabrežana, Kašćerge, Zgrabljića, Zarečja, Muna, Jadreški i drugih naselja. Današnje mlađe generacije hrvatskih građana gotovo ništa o tome ne znaju, kakav je to svijet pravednosti, a na talijanskoj strani postoji pravi embargo i amnezija o nacifašističkim zločinima za talijansku javnost.

I danas nakon svih spoznaja neofašistički revizionisti ustrajavaju optužiti nas za svoja zlodjela i tako uljepšati svoju prošlost i skinuti odgovornost za ono što je činila Hrvatima i Slovencima od 1918. i tijekom Drugog svjetskog rata. Problem se vuče i zbog toga jer Italija po završetku rata nije imala svoj Nümberg i nije bilo suđenja s njihove strane za ratne zločine počinjenih u našim krajevima.

I Umberto Lorenzoni, predsjednik ANPI-a u Trevizo u svojoj analizi "fojbe i fašizam" navodi i najbolje svjedoči da mnogi uzroci neprihvatljive povijesne interpretacije neofašista dolaze od toga što nije bilo suđeno za ratne zločine čelnicima fašističke vojne i upravne vlasti poput generala Roatte, Robottia, Gambare, Pirzia, Briolia i mnogih drugih, što svakako ima utjecaj na javno mijenje. Tako je slika "dobrog" talijanskog vojnika ostala neokrznuta i ostala u modi i dan danas.

Dosta realno o ulozi talijanskog vojnika piše povjesničar Carlo Spartaco Greco: "U Jugoslaviji je talijanski vojnik osim uloge ratnika imao i ulogu tamničara i mučitelja, nerijetko pribjegavajući tipično nacističkim metodama kao što su paljenje sela, strijeljanje talaca, masovno otpremanje civila u progonstvo i njihovo zatvaranje u koncentracione logore.

Tako se širila spirala mržnje i nasilja čiji su konačni ishodi bile fojbe.

Ali zato talijanski državni odvjetnik Pititto nije zaboravio (prije 15 godina) optužiti i podignuti optužbu protiv naših antifašističkih boraca: Ivana Motike, Oskara Piškulića i Avianke Margetić za žrtve fojbi. Rimski sud nije našao dokaze o odgovornosti naših časnih boraca protiv fašizma pa su zato i oslobođeni.

Na Rimskom sudu se vodio proces i protiv bivšeg SS-časnika Ericha Priebkea, ali se nikada nije vodio proces protiv njegovih talijanskih suradnika ili onih fašista koji su mučili stanovništvo Istre i Dalmacije i svojim političkim protivnicima dijelili batine i ricinus, a nisu procesuirani niti teški zločini koncentracionih logora na Rabu, Rižarni, tako naši oponenti demonstriraju savršenstvo licemjerja svoje prljave politike.

Poruke predsjednika Europskog parlamenta Tajania na obilježavanju Dana sjećanja ove godine u Bazovici i njegov uzvik "... živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija", ciljane su i promišljene, s pravom su izazvale oštre reakcije šire hrvatske javnosti, ali nas nisu iznenadile. Tajani je samo jedan od njih. Ove je godine bio on perjanica i eksponent politike, a nije zatajio ni Salvini, koju neprestano iz godine u godinu servira neofašistička iredenta, na što redovito ukazujemo mnogim gluhima u aktuelnoj hrvatskoj politici.

S ovom neprincipjelnom revizionističkom politikom licemjerja, sponzoriranom od aktuelne talijanske vlasti često se susrećemo i to s ljudima različitih svetonazora čije emocije nadvladavaju razum o ratnim događajima i njihovim posljedicama, a neki primjeri to najbolje oslikavaju, kojima se inficira neupućena javnost.

Da bi se dopao dijelu talijanske javnosti tadašnji predsjednik G. Napolitano dao je neočekivano tvrdu i tešku izjavu, da su "dramu na ovim prostorima prouzročila slavenska krvoločna mržnja i bijes te slavenske ekspanzionističke težnje". (O slavenskoj barbarskoj rasi govorio je i Mussolini 1920. u Puli). Napolitano je tada (2007.) nasjeo neofašističkoj iredenti. Šta više širom Italije dodijelio 350 odlikovanja rodbini žrtava fojbi, a jasno je da je među njima odlikovao i one fašiste koji su na živo izvadili oči Ruži Petrović, silovali i izmasakrirali i ubili Anu Guštin, Fošku Doblanović silovali, mučili, ubili i bacili u šternu i mnoge druge pobili, bacali u vatru malu djecu, jednogodišnjake i dvo i trogodišnjake i drugu djecu, žene i starce. O tome se možete uvjeriti na spomenicima palih boraca i žrtava fašističkog terora u Kresinima, Lipi, Šajinima i drugim naseljima. Da li promotori neofašističke propagande znaju ili su znali za ove događaje. Znamo da talijanskoj javnosti nisu dostupne ovakve informacije, vlada amnezija.

Na ovu nerazumnu izjavu talijanskog predsjednika Napolitana uslijedile su oštre reakcije predsjednika Hrvatske Mesića i SAB-a Istre, a i drugih. S tim u vezi otvorenim pismom obratio se Napolitanu talijanski novinar Paolo Rumiza koji uz ostalo navodi: "Italija nije rasčistila sa svojom fašističkom prošlošću... Ako mi ne priznamo našu krivicu, ne možemo ni od drugih očekivati da to isto učine. Italija na taj način gubi politički kredibilitet... Potreban je drugi pristup prije nego prebacimo svu krivicu na druge trebali bi sagledati našu... Pretraživati u vlastitom sjećanju, jer je upravo sjećanje ključna tema..."

Nakon toga Napolitano je shvatio da je pretjerao i tako narušio relativno dobre odnose naših zemalja, naročito sa Hrvatskom i Slovenijom. Strasti se smiruju i tri godine kasnije (2010) dolazi do susreta triju predsjednika u Trstu Napolitana, Josipovića i Tirka.

Zatim je uslijedio susret naše delegacije Saveza antifašista sa talijanskim predsjednikom G. Napolitanom u Puli na inicijativu Talijanskog predsjednika koju smo mi prihvatili i uspješno odradili. Bio je više od simboličnog susreta s obje strane izraženim željama za viši stepen međusobnog razumijevanja i suradnje na antifašističkim tradicijama, na kojima i EU gradi svoju budućnost.

I bivši predsjednik Italije Chiampi odlikovao je 25 pripadnika, fašističkih jedinica Republike di Salo', a među njima i neke koji su proglašeni ratnim zločincima po međunarodnoj komisiji.

I na spomeniku podignutog fašistima motovunskog garnizona u Čižama, nalaze se imena šestorice ratnih zločinaca koji su proglašeni i evidentirani po međunarodnoj komisiji UN, a podignut na inicijativu talijanskih neofašista, uz sramotnu potporu nekih poznatih ličnosti javnog života Istre. O tome se možete uvjeriti kod nas.

A izjava predsjednika Talijanske vlade g. Salvinia na komemoraciji u Bazovici – iako nema nijedan pravi dokaz, da se takvo što dogodilo – da su "djeca ubijena u fojbama i djeca Auschwitza potpuno isto", pravi je biser fašističke propagande kojim se vrijeđa zdrav razum.

Nerazumno se pretjeruje i sa brojevima od 350.000 talijanskih esula, što je više od cjelokupnog broja stanovništva u ovoj regiji. I tvrdnja da su protjerani iz ovih krajeva ne stoji. Kako god je ostalo s nama živjeti i dijeliti dobro i zlo 20.000 autohtonih Talijana u Istri mogli su ostati i drugi. Ima više razloga o tom egzodusu. Oko 30.000 tzv. renjikola talijanskih doseljenika, režimskih ljudi i obnašatelja vlasti, moći i sl., odmah i već pri kraju rata su napustili ove krajeve. Mnogi su otišli iz ekonomskih razloga i u prekomorske zemlje (u zemljama stradalih u ratu vladala je glad), a jedan broj vjerojatno najveći, jednostavno nije prihvatio novu njemu tuđu vlast, a mnogi su otišli i zbog nevjerojatne lažne propagande. Bilo je među njima mnogo čestitih građana, koji se mogu vratiti ako žele.

I neke tvrde izjave g. Radina o egzodusu Talijana, kao i njegove izjave prošle godine u Hrvatskom saboru, da je 2.000 nevinih Talijana bačeno u istarske fojbe, neprimjerena je i lažna tvrdnja. Kome se to on s ovim trebao dopasti? Dok u jednom nedavnom intervju izjavljuje da "treba osuditi ekstremne izjave". To ne pomaže smirivanju strasti! Vlastitim primjerom treba pokazati dobru volju, odnosi se na sve nas.

Ono što nas izuzetno smeta, a vrijeđa nevine žrtve i ljudsku savjest je osjećaj jednostranosti pristupa i prosudbe nedostatka povijesnog objektivizma sagledavanjem činjenica i cjelovitosti istine. Pišu se krivotvorine, knjige, rasprave, snimaju filmovi, mistificira i preuveličavaju se i prevrću povijesni događaji bez valjanih i provjerenih iskaza, a sva se krivnja prepisuje Titovim partizanima kao simbolima najbestijalnijeg zla. Tako i najnoviji film "Crvena Istra" koji je prikazan talijanskoj javnosti 8.02. o.g. na RAI 3, u režiji neofašističke iredente, autora Maksimilijana Hermana Bruna, čiji je horor jeziv i morbidan, a u sprezi sa akterima revizionističko iredentističkim elitama aktuelne politike. Po fašističkoj logici u ovom pamfletnom filmskom uradku nema niti riječi o rasnim genocidnim zakonima, masakriranima i prinudnoj asimilaciji nasilnoj taljanizaciji koju su provodili mussolinijevi fašisti nad slavenskim narodima.

Istra u svom povijesnom pamćenju nije ugrožavala nikoga, a imala je legitimno pravo da se brani na svom prostoru, čuvajući svoju samobitnost i opredjeljenje temeljem Atlanske povelje, jer je bila ugrožena represivnim genocidom nad nacionalnim osjećajima stanovništva.

Slavenski narod Istre morao je oružjem braniti svoj identitet i svoje dostojanstvo. U toj borbi je imao svestranu pomoć talijanskih antifašista i jedino takva povijesna istina treba služiti kao osnova suživota između dva naroda.

Bezrezervno osuđujemo svaki zločin, bez obzira gdje je, kada i po kome zločin učinjen.

Istovremeno odlučno odbijamo bilo kakvo izjednačavanje krivnje agresora i žrtve, što je nemoralno i neprihvatljivo, fašizma kao zločinačke ideologije i antifašizma kao reakcije i otpora cjelokupnog demokratskog slobodarskog svijeta.

Davno smo oprostili svima, ali zaboravili nismo i ne možemo, čuvajući dignitet i čast naših velikih žrtava i naše slavne povijesti.

I nakon svih turbulencija u našim odnosima sa susjednom Italijom, traumatizirane i nada sve složene povijesti kroz stoljeća, smatramo nužno potrebnim odlučno djelovati na depolitizaciji fenomena osveta i revanšizma kako bi se ratne rane otklonile, stvarajući pozitivno ozračje, međusobnog uvažavanja, suživota i tolerancije ljudi koji su prirodno upućeni jedni na druge.

Tu potrebu, unatoč bolnim svježim ratnim ranama, davno prije 72 godine sagledali su predsjednik Tito i Palmiro Togliati tadašnji ministar pravosuđa Italije i generalni sekretar KPI, koji je zamolio predsjednika Tita, da jugoslavenske vlasti ne inzistiraju na procesuiranju talijanskih ratnih zločinaca iako ih na to obvezuje odluka UN. O tome se u Italiji uporno šuti, a nezahvalni revizionisti pokazuju i danas pravo lice nezahvalnosti.

Ocjenjujemo, da će talijanska neofašistička iredenta nastaviti sa politikom nasilja nad povijesnim događajima uz podršku aktuelne politike talijanske desnice. Vrlo smišljeno raznim krivotvorinama, filmskim pamfletima i upornom propagandom inficira se šira neupućena javnost.

Potrebno je osmisliti jedan akcioni plan, zajedno sa Slovenijom i snagom argumenata otvoriti raspravu u Europskom parlamentu uz podršku naših saveznika Drugog svjetskog rata i odbaciti i zaustaviti bilo kakav prodor ideje fašizma.

Tomislav Ravnić