BATALJUN „PINO BUDICIN“ PDF Ispis E-mail

75. obljetnica formiranja talijanskog bataljuna koji je za vrijeme NOB-a djelovao u sastavu 1. istarske brigade „Vladimir Gortan“ i koji je dobio ime po narodnom heroju Pinu Budicinu, članu ZAVNOH-a, koji je prije no što je pao pod neprijateljskim metkom viknuo fašistima u lice: „Iz svake kapi moje krvi, sto partizana“! Proračanstvo heroja se obistinilo.

Taj bataljun predstavlja simbol borbe pripadnika talijanske narodnosti, koji su se zajedno s Hrvatima i Slovencima s oružejm u ruci borili za slobodu. Bataljun je dobio ime po narodnom heroju Pinu Budicinu, članu ZAVNOH-a, koji je 7. veljače 1944. uhićen u Rovinju te dan kasnije strijeljan na Valdibori. Datum i mjesto osnivanja talijasnkog bataljuna „Budicin“ su poznati: 4. travnja 1944. godine na stanciji (zaselak) Bembo. Dokument koji potvrđuje osnivanje bataljuna je Naredba Štaba 5. operativne zone za Istru (11. korpus NOV Hrvatske) od 15. travnja 1944. Bataljun nije nikao ni iz čega, nije postao takav preko noći. Većina boraca ima već dugo iskustvo u partizanskom ratu. Bataljunu su prethodile druge manje jedinice, a tim jedinicama drugi revolucionarni događaji, čija povijest predstavlja predhistoriju ne samo bataljuna „Budicin“ već onog punog i čvrstog sudjelovanja Talijana u oružanim formacijama NOP-a, čiji je bataljun „Budicin“ samo simbol.

Odakle počinje ova „prethistorija“; Kad bi se stvar uzela šire, trebalo bi ukratko opisati antifašističku borbu koju je vodio talijanski proletarijat Istre, zajedno s drugim narodima poluotoka kroz desetljeća koja su prethodila narodnooslobodilačkoj borbi. Treba se sjetiti Giuseppine Martinuzzi, štrajkova i mučenika Pule i Vodnjana iz 1920. godine, ličnosti Labinske republike na čelu s Giovnnijem Pipanom i Giovannijem Tonettijem; izrečenih osuda istarskim komunistima od strane Specijalnog suda; imena mnogih istaknutih revolucionara koji su se borili u španjolskom ratu na strani republikanaca. Ne bi se smjela zaboraviti žrtva Luigija Scaliera iz Pule, Pietra Ivea i Antonija Paliage iz Rovinja, Francesca Papa iz Buja. Trebalo bi govoriti o onoj revolucionarnoj školi kakvu je predstavljala Komunistička partija Italije, poslije Socijalističke partije, u čijim su se redovima, pod fašističkim režimom kalili mnogi borci radničke klase - Talijani, Hrvati i Slovenci Istre. Treba se sjetiti prihvaćanja linije Komunističke partije Jugoslavije već od 1941., od strane tih istih antifašista, što uvijek nije bilo lako; sjetiti se da je prvi partizan koji je pao u Istri u kolovozu 1942. godine bio Talijan iz Rijeke, Antonio Mihich; sjetiti se da su među partizanima iz Istre koji su pohrlili u redove Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske bili Rovinjci: Claudio Sugar, Gino Jurman, Domenico Bionci, Giuseppe Turcinovich, Luigi Ferrara, Domenico Pesel i Lucioano Simetti koji su se u srpnju 1943., zatekli u 13. primorsko-goranskoj diviziji koja je operirala u Gorskom kotaru. Na kraju valja naglasiti da su se u velikom ustanku od 9. rujna 1943., tisuće Talijana uključile u partizanske jedinice koje su spontano nicale od Kopra do Pazina, od Rijeke do Labina, od Rovinja do Pule.

Prije no što je pao pod neprijateljskim metkom, Pino Budicin je viknuo fašistima u lice: „Iz svake kapi moje krvi, sto partizana!“ Proračanstvo heroja se obistinilo. Prebacivanje bataljuna „Budicin“ iz jedine čisto partizanske formacije, kao što je odred, u jednu regularnu jedinicu NOV, predstavlja vrlo značajno kvalitativno unapređenje. Uvrštenjem u Gortanovu brigadu, sudbina istarskih boraca talijanske nacionalnosti nerazdvojno se vezuje za sudbinu istarskih boraca hrvatske nacionalnosti. I jedni i drugi postaju svjesni svijetlih perspektiva širokih vojnih akcija. Komandant „Gortanove“ brigade, Vitomir Širola Pajo, ne skriva zadovoljstvo što sada ima sa sobom cijeli bataljun „Pino Budicin“, koji je već prekaljen u mnogim bitkama. Koju godinu kasnije pisat će: „Ulazak bataljuna „Pino Budicin“ u sastav „Gortanove“ brigade bio je još jedan značajan događaj za Istru, a naročito za brigadu. Ona je od toga dana postala ne samo brojčano nego i politički jača, ona je predstavljala borbenu zajednicu Hrvata i Talijana Istre i najbolje jamstvo da će njihovo jedinstvo biti istinski i trajno, nesalomljivo“.

Po završetku Drugog svjetskog rata, borci talijanskog bataljuna „Pino Budicin“ nisu se vratili svojim kućama, već su jednoglasno odlučili ostati pod oružjem u sastavu JA. Bataljun je rasformiran tek krajem rujna 1947., nakon što je i Pula - ugovorom o miru - definitivno vraćena našoj zemlji. Tako su, kroz više od dvije godine nakon završetka rata, pripadnici bataljuna „Budicin“ simbolizirali odlučnost talijanske etničke grupe u našoj zemlji da pripada toj i nikakvoj drugoj državi.

Bojan Mirosavljev