Sisak BIJELE RUŽE U SPOMEN NA DJECU STRADALNIKE PDF Ispis E-mail

Kod spomen obilježja na Dječjem groblju, koje od prošle godine nosi ime Park Dijane Budisavljević, na kojem su pokopana djeca žrtve ustaškog koncentracijskog logora održana komemoracija i podložene bijele ruže i zapaljene voštanice posvećene najmlađim nevinim stradalnicima

 

 

 

Kroz Dječji logor u Sisku, jedini takav u Europi, koji se nalazio na nekoliko lokacija, gdje su djeca, od novorođenčadi do mlađih tinejdžera, ležala na hladnom i bez kreveta i pokrivača, uzslabe obroke, od kolovoza 1942. do siječnja 1943. godine bilo je zatočeno 6693 djevojčica idječaka s Kozare, Banije, Korduna i iz Slavonije. Nekima su roditelji završili u Jasenovcu gdjesu ubijeni, a nekima na prisilnom radu u Njemačkoj. Sisački mrtvozornika dr. David Ergićslužbeno je zabilježio smrt 1152 djece, koja su pokopana u Sisku, a kasnija evidencija AnteDumbovića utvrdila je smrt 1630 mališana.

 

U spomen na stradanje srpske ratne siročadi, kod spomen obilježja koje krasi skulptura kiparice Milene Lah na Dječjem groblju, koje od prošle godine nosi ime Park Dijane Budisavljević (humanitarka koja je po riječima Kristine Ikić Baniček, gradonačelnice Siska „spasila više djece iz ustaških dječjih logora nego što je ljudi spasio filmom ovjenčani Schindler“), položene su bijele ruže i zapaljene voštanice. Spomenik kojeg su Siščani podignuli još 1961. godine na mjestu zloglasnog ustaškog dječjeg logora na obali rijeke Save,kao znak sjećanja na strahote mališana - zatočenika tog logora, devastiran je i oštećentijekom 90-ih godina. Koncem 2013. Na poticaj Udruge antifašističkih boraca i antifašista„Brezovica“ i uz financijsku potporu sisačko-moslavačke županije, spomenik je obnovljen (otkrio ga je Franjo Habulin, predsjednik SABA RH). Također, spomen-ploče na Dječjemgroblju Viktorovac na kojem su pokopana stradala djeca, obnovljene su. Okoliš je uređen ipočivalište najmlađih nevinih stradalnika primjereno se održava.

„Ovdje je bio po broju žrtava najveći i najzloglasniji dječji logor u tzv. Nezavisnoj Državi

Hrvatskoj. Kroz njega je prošlo blizu 7000 djece,a svako treće ili četvrto dijete u tom je logoru umrlo i ovdje je pokopano. Mismo došli odati počast toj djeci, ali i zahvalnost ljudima iz Siska,Zagreba, cijele Hrvatske, aktivistima Drvenog križa, a prije svega humanitarki Dijani Budisavljević, koji su spašavali djecu logoraške od sigurne smrti. Proteklih nekoliko tjedana i nekoliko mjeseci sve intenzivnije čujemo, ne samo u opskurnim desničarskim medijima, da dječji logori poput ovoga u Sisku zapravonisu postojali. Oni koji danas tako govore ne mogu se drukčije zvati nego proustaški zagovornici revizionizma, koji bi htjeli naknadno afirmirati taj režim. S ovoga mjesta moramo poslati poruke življenja u miru i poruke NE onima koji bi htjeli obnavljati ideologiju koja bi mogla dovesti do novih žrtava“, rekao je govoreći na komemoraciji Milorad Pupovac, saborski zastupnik i predsjednik SNV-a.

 

Nazočnost predstavnika vlasti

Komemorativnom skupu na dječjem groblju u Sisku prvi put nazočili su predstavnici Sabora i Vlade - Furio Radin, potpredsjednik Sabora, kao izaslanik predsjednika Sabora, te ministrica za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Nada Murganić, kao izaslanica predsjednika Vlade. Danu sjećanja na djecu stradalu u Dječjem logoru počast su odali brojni poklonici antifašizma iz ZUABA Sisačko-moslavačke, Zagrebačke županije i Grada Zagreba, članovi Srpskog narodnog vijeća, Saveza društva „Josip Broz Tito“ Hrvatske, predstavnici veleposlanstva Njemačke i Srbije u Hrvatskoj, te izaslanstva udruga logoraša iz Srbije i Bosne i Hercegovine, ali i - najmlađi, djeca u dobi kao i mališani zatočeni u logoru.

Po riječima mr. Ivana Fumića, dugogodišnjeg bivšeg predsjednika SABA RH (inače i sam dijete logoraš) i autora knjige „Djeca - žrtve ustaškog režima“, Dječji logor u Sisku, čiji je upravitelj bio dr. Antun Najžar, formiran kao „prihvatilište za djecu izbjeglica“, a ustvari za djecu Srba.

Logor je bio lociran u nekoliko objekata u gradu: zgradi bivšeg Jugoslavenskog sokola, tzv. Sokolani, dvorani ženskog samostana sestara sv. Vinka, magazinu solane Reiss, zgradi Gruči, osnovnoj školi u Novom Sisku i tzv. Karanteni, odnosno jednoj od šest baraka sabirnog logora. Svi objekti bili su krajnje nepripremljeni za djecu. U zgradi Sokola nije bilo ni vrata, abudući da je služila kao prostorija za sušenje soli, u dvorani Reiss je stalno vladao propuh.Djeca su ovdje,pa i ona najmlađa, stara svega nekoliko mjeseci, bez odjeće i pokrivačamorala ležati na podu kojeg je pokrivao tek tanki sloj slame.Prva skupina od ukupno 906 djece u Sisak je stigla 3. kolovoza 1942. Sljedeći dan stiglo je još 650 njih, a u trećoj grupi, koja je u Sisak dopremljena 6. kolovoza bilo je 1272 djece.UTeslićevoj staklari i u novopodignutim barakama, tzv. Karanteni, nalazio se opći sabirni logor za muškarce, žene i djecu. Ovdje je tijekom kolovoza 1942. Od roditelja, koji su„odabrani“ za prisilni rad u Njemačkoj, oduzeto 3971 dijete. Tako je od 3. kolovoza 1942. Do8. siječnja 1943. godine u Sisku bilo zatočeno 6693 djevojčica i dječaka srpske nacionalnosti.

 

Teški uvjeti života

Uvjeti i način života bili su jednaki kao i u ostalim ustaškim logorima, iako se ovdje radilo o veoma maloj djeci. Neadekvatan smještaj, glad, nedostatak higijenskih uvjeta, krajnje oskudna ishrana, doveli su do teških obljenja, a naravno i brojnih smrti. Mora se imati u vidu dasu u logoru bila djeca od svega par mjeseci, pa do deset godina starosti i zato nije čudno da su u takvim okolnostima masovno umirala. Umrlo ih je čak 1800 za samo pet mjeseci postojanja ovog logora. Preživjela djeca upućena su u zagrebačke logore početkom listopada 1942. Posljednja grupa upućena je u Zagreb 8. svibnja 1943. godine, i time je prestao postojati najveći i najokrutniji dječji logor u NDH.

 

Unatoč akciji spašavanja djece koju su provodili humanitarci, prije svih Dijana Budisavljević, Ante Dumbović, Kamil Beresler, Dragica Habazin, Jana Koh i sestara Crvenog križa i brojnih drugih znanih i neznanih koji su „djecu iz logora vodili svojim kućama i svojoj djeci“ – djeca su u logoru svakodnevno umirala. Siščani i Zagrepčani spasili su više od tisuću djece. Kako su neka djeca prilikom odvođenja u logor bila premalena da zapamte svoja imena, mnoga su nakon rata teško saznavala svoj pravi identitet, obitelji su godinama spajane, a neka djeca su nastavila živjeti u obiteljima koje su ih udomile.

 

 

Bojan Mirosavljev