Ratna kronika 75. obljetnica pada Italije OPERATIVNI PLAN „ACHSE“ PDF Ispis E-mail

Namjera je njemačke Vrhovne komande  bila da brzo razoružaju talijanske snage na teritoriju Hrvatske, zaposjednu hrvatski dio jadranske obale i osiguraju od eventualnog angloameričkog desanta. Ovim je hrvatski vojišni teritorij postao glavni u situaciji kapitulacije Italije i nakon nje

 

Kada je pao Tunis, moglo se očekivati da će saveznici nastaviti ofenzivu negdje u Italiji. Prvo su napali otok Pantellerin. Tu je 11. srpnja 1943. oko 11.000 Talijana jedva dočekalo da se preda. Za Hitlera su još nepodnošljivi bili radosni poklici sicilijanskog stanovništva  kojima su 10. srpnja pozdravili stupanje saveznika na tlo toga otoka.

Rat se približio Jadranu

Na vidiku je totalni poraz Italije. Mussolini je 24. srpnja abdicirao. Italija se sprema na bezuvjetnu kapitulaciju, potpisanu 8. rujna 1943. godine. U njemačkoj Vrhovnoj komandi ozbiljniju su pozornost usmjerili na Balkan, bili su uvjereni da će izgubiti svog, ne baš respektivnog saveznika. Očekivali su angloamerički pomorski desant  u Grčkoj, ili u Dalmaciji. Zato su reorganizirali zapovjednu strukturu na jugoistoku Europe i doveli nove snage. U središtu se našla Hrvatska, što je važno za budući tijek ratnih zbivanja na Balkanu.

Po operativnom planu „Achse“ (osovina) namjera je njemačke Vrhovne komande bila da brzo razoružaju talijanske trupe na teritoriju Hrvatske, zaposjednu hrvatski dio jadranske obale i osiguraju od eventualnog angloameričkog desanta. Ovim je hrvatski vojišni teritorij postao glavni u situaciji kapitulacije Italije i nakon nje.

Protiv jedinica Glavnog štaba Hrvatske našlo se pet njemačkih, vrlo jakih armijskih korpusa, od  čega su dva oklopna. Onda se dovelo deset njemačkih elitnih divizija s istočnog, zapadnog i talijanskog fronta i iz pričuve njemačke Vrhovne komande. Od toga su tri oklopne, u ratu već kvalificirane, njemačke divizije, velike udarne moći. Stiglo je i njemačko zrakoplovstvo jačine oko 250 zrakoplova, najviše lakih bombardera, koji su zagospodarili zrakom Balkana i Jadrana.

Na vojsku NDH  njemačko zapovjedništvo nije nešto naročito računalo, čak su se o njoj krajnje negativno izražavali. Opunomoćeni njemački general u Zagrebu, Glessa von Horsternau,  javio je Berlinu „da Poglavnik i njegovi ministri stoje zbunjeni pred događajima i uzajamno se optužuju zbog pogoršanja sadašnje situacije“. Njemački general Alexander Lohr je Vrhovnoj komandi tvrdio je da je „preko dvije tisuće vojnika NDH zarobljeno od partizana“ a da se vlast i vojska NDH nalazi u rasulu i da na njih ne treba računati.

Vrhovni štab NOVJ ocijenio je „da Italija može brzo ispasti iz pakta Osovine“ pa je odlučeno da se „ne ide u Srbiju, kakvog je bilo mišljenja, nego da se ponovno ide prema Zapadu  -  bliže talijanskim trupama“. Vrhovni  je štab radi pomoći Glavnom štabu Hrvatske iz središnje Bosne poslao u Hrvatsku Sretena Žujovića, Milovana Đilasa, Ivu Lolu Ribara, njegova oca dr. Ivana  Ribara, Vladimira Nazora, Mladena Ivekovića i Velimira Terzića. Oni su do 7. rujna stigli u GŠ Hrvatske. Tada je došlo do promjene koje je Tito 10. rujna prihvatio. Ivan Rukavina je postavljen za komandanta Prvog hrvatskog  korpusa, Ivan Gošnjak za glavnog komandanta Glavnog štaba NOV Hrvatske.

Partizanske snage u Dalmaciji

Do kapitulacije Italije u Dalmaciji se događaju velike promjene u kvantitativnom i kvalitativnom smislu vojnog ustaničkog organiziranja. Početkom kolovoza formirana je Grupa udarnih bataljuna Dalmacije  - 1. splitski , 1. biokovski, Mosorski i Sinjski. Reorganizirane su partizanske snage u sjevernoj Dalmaciji i Kninskoj krajini. U rajonu Vrlike, 8. rujna ponovno je formirna 3. dalmatinska brigada.  Formirana je 5. dalmatinska (Kninska) brigada koja je ušla u sastav obnovljene 9. dalmatinske divizije.

Obnovljen je Štab  IV. OZ, a prestao je postojati Operativni štab za Dalamaciju. Pri Štabu IV. OZ bila je britanska vojna misija. U to su doba u Dalmaciju došli Ivo Lolo Ribar i Rade Žigić. Krajem kolovoza i početkom rujna 1943. godine Narodnooslobodilačka vojska Hrvatske u Dalmaciji bila je organizacijski i u drugim domenama pripremljena da, prema vlastitim mogućnostima, pristupi razoružanju talijanske vojske, akcija koja je nastupila čim je 8. rujna 1943. objavljena kapitulacija Italije. Zajedno s narodom Dalmacije dosta brzo su savladani brojni talijanski garnizoni: padali su zaredom.

Talijanski ratni zarobljenici

Odnos prema talijanskim ratnim zarobljenicima reguliran je uputama Glavnog štaba Hrvatske u kojima, među inim, stoji: „Talijanski vojnik treba ili da priđe nama i da se zajedno s nama bori protiv hitlerovskih najcrnjih hordi ili da se protiv njih bori u Italiji ili da položi oružje i pođe kući“. Najveći broj je otišao kući, a oni koji su pali u njemačko zarobljeništvo bili su angažirani u pomoćnim službama ili poslani u logore.

U Splitu su Vicko Krstulović i Ivo Lolo Ribar 9. rujna počeli razgovore s komandantom divizije „Bergamo“ o predaji. Nije išlo lako, ali je sorazum o predaji divizije Narodnooslobodilačkoj vojsci Hrvatske potpisan 16. rujna, u hotelu „Park“. Potpisali su ga komandant  divizije general Emilio Becucci, general Koča Popović, komandant 1. proleterske divizije kao predstavnik, i Ivo Lolo Ribar kao delegat Vrhovne komande NOVJ. Svjedoci su bili  -  šef britanske vojne misije major Diakin, šef misije za Dalmaciju kapetan J. F. Brucke i kapetan M. O. Benson, američki predstavnik pri engleskoj vojnoj msiji.

U dokumentu o predaji stoji da „talijanski oficiri zadržavaju pištolj“, da će im se ostaviti „plovna sredstava za  transport u Italiju“, a „talijanska vojna lica s obzirom da su pristali na uvjete primirja, treba smatrati prijateljima, a ne neprijateljima, izuzev ratnih zločinaca“. Prema dogovoru, talijanski su vojnici, koliko se god moglo, transportirani u Italiju. Od talijanskih vojnika dragovoljaca u Splitu je osnovan bataljun „Garibaldi“, koji je ušao u sastav 1. dalmatinske, a potom 1. proleterske brigade.


Bojan  Mirosavljev