UREDNIŠTVU „GLASA ISTRE“ PULA PDF Ispis E-mail

SAVEZ UDRUGA ANTIFAŠISTA
ISTARSKE ŽUPANIJE
Pula, Gabriele Emo 1
Telefon: 052/223-006
Fax: 052/212179
e.mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript

 

UREDNIŠTVU   „GLASA ISTRE“  PULA

U Vašem listu od 28. rujna 2017. godine objavili ste tekst Porečko Pulske biskupije pod naslovom: "Povika na Božu Milanovića glas je okaljanih ruku". Zato Vas molimo, da temeljem Zakona o javnom informiranju objavite naš odgovor na istim stranicama lista.

Već i sam naslov je tendenciozno sugestivan i uvredljiv. Nerazumno su podignute tenzije o događajima na svečanosti u Pazinu i ciljano usmjerena paljba na naše članstvo, naše borce i našu povijest, to traje već punih 26 godina, a naročito radikalizira nakon što je Predsjednica Republike Hrvatske makla Titovu bistu iz svog ureda i time povrijedila osjećaje većine naših građana. Na taj je način, htjela ona ili ne, potakla crnokošuljaše da nekažnjeno marširaju i prijete ljudskoj civilizaciji.

Nas izuzetno smetaju neistiniti navodi istarske biskupije da je "više nego očito da se radilo o unaprijed režiranoj predstavi, kojom se demagoški nastojalo obezvrijediti Crkvu i njezino svećenstvo.... u korist određenih demagoških ciljeva". To je pregruba neistinita ocjena,  ali i po malo zločesta.

Uvjereni smo, de većina svećenika su časni, humani i vrijedni ljudi, a  među njima je svakako i Sveti Otac Papa Franjo, koje mi visoko cijenimo. Međutim ima manji dio svećenika i visokih prelata Katoličke crkve koji se izravno i javno miješaju u politku s otlara i javnih misnih slavlja, daju određene upute vjernicima za koga treba glasati na izborima, koju vlast treba srušiti, kakvu politiku treba voditi Vlada. Od naroda izabranu vlast proglasili su neprijateljskom. Ima više primjera kojim jasno crkveni radikali izražavaju svoje nacionalističke populističke strasti sa čime se širi mržnja među narodima. Predvodnik je biskup Vlado Košić,  a da aktuelna svjetovna i vjerska vlast šute.

Ne prihvaćamo i nije istina, da su učesnici skupa u Pazinu na riječi predsjednice Republike Hrvatske K. G. Kitarović i na spomen Katoličke crkve i bivšeg ministra g. Klimana uputili proteste mons. Boži Milanoviću. Mi izuzetno cijenimo i uvažavamo doprinos mons. Bože Milanovića našem NOP-u i njegovoj ulozi u sastavu naše delegacije na Pariškoj mirovnoj konferenciji kao i sveukupnu značajnu i važnu aktivnu ulogu narodnog svećenstva u NOP-u i NOB-i za slobodu i sjedinjenje Istre s maticom domovinom i to nikada nije dovedeno u pitanje. Međutim kada se govori o „katoličkom svećenstvu“ u cjelini kako je to u Pazinu navela Predsjednica, treba sagledati obje strane medalje.


 

Istra je preko 20 godina bezobzirno talijanizirana svakojakim terorom, a od 1943. -1945. i masovnim strijeljanjima i paljenjem sela, u kojima su uz njemačke, sudjelovali i talijanski pa i "domaći" fašisti. Za cijelo to vrijeme je svećenstvo u Istri bilo duboko podjeljeno, pa je uz veći dio svećenstva narodnjaka djelovalo i manji dio svećenika, koji su direktno ili indirektno podržavali fašizam.

U publikaciji "Hrvatsko svećenstvo Istre traži priključenje Julijske krajine FNR Jugoslaviji“,  navodi se djelovanje svećenika narodnjaka već prije Drugog svjetskog rata, na očuvanju nacionalne svijesti Istrana. S druge strane svećenici "talijanaši" su zdušno podržavali fašizam i talijanizaciju Hrvatske Istre. Na str. 8. navedene publikacije iznosi se podatak, da je internirano 15 hrvatskih i slovenskih svećenika, 11 zatvoreno i maltretirano, 83 protjerano preko granice, a na njihova mjesta dovedeno je iz Italije preko 60 svećenika koji "nisu znali ni riječi jezika svojih župljana."

U tom vremenu su se mijenjala hrvatska imena i u crkvenim knjigama i na grobljima, a iz Crkve se istiskivao hrvatski jezik.

U toku rata samo je nastavljeno produbljivanje jaza između "narodnjačkog" koje je bilo na strani pravde i "talijanaškog" svećenstva koje je bilo na strani nepravde. Dok su biskupi Santin i Radossi i njihovi istomišljenici djelovanjem osuđivali partizanski pokret u Istri i tako podržavali fašizam, imamo niz slučajeva svećenika koji su aktivno pristupili antifašističkom pokretu, a neke od njih (Šimu Milanovića i Marka Zelka) su fašisti ubili.

Indikativno je , da o svećenicima stradalih od fašistričkog terora Crkva šuti (a nema ih ni u Istarskoj enciklopediji, nema Šime Milanovića, nema Marka Zelka, nema Kuzme Jedretića svećenika iz Vodica, koji je blagoslovio partizansku jedinicu i njihovu zastavu, i dr. među 138 svećenika i biskupa). Zato su u enciklopediji odrađeni biskupi Radossi i Santin, a za Santina se navodi kako se u poratnim danima "kao Talijan zauzimao da Julijska Venezia ostane u sastavu Italije".

Uporno se sve više širi teza, da je odlučujuću ulogu za sjedinjenje Istre domovini Hrvatskoj imala Katolička crkva. Glavni urednik Ivan Miklenić u "Glasu koncila" od 1. listopada 2017. navodi da je katoličko svećenstvo dalo "ključan doprinos". Na to je dobrano poticalo i pisanje jednog našeg poznatog povjesničara objavljeno u "Glasu Istre" 26. studenog 2011. godine: "Izjave istarskog vodstva NOP-a da će se sudbina Istre i Julijske krajine riješiti na bojnom polju, a ne za zelenim stolom – pokazati će se nerealnim. Naime, odmah po završetku rata bilo je jasno da će se pitanje toga graničnog područja ipak rješavati za pregovaračkim stolom."

Ovdje je zanemarena činjenica, da nije bilo bojnog polja i naših velikih žrtava, pregovaračkog stola ne bi bilo.

Originalni odgovor na ovu polemiku možemo isčitati iz izjave pok. Nadbiskupa Riječkog Senjskog mons. Josipa Pavlišića u jednom intervju za "Novi list", a i sam pripadnik NOP-a i potpisnik Povijesnih pazinskih odluka upitan kakva je bila njegova uloga i istarskog svećenstva u NOB-i rekao je: „Da i sam nam je bog pomogao,  ali da nije bilo Tita i njegovih hrabrih partizanskih boraca, Istra danas ne bi bila u sastavu Republike Hrvatske".

 

Presudna uloga za slobodu Istre pripada našoj slavnoj partizanskoj antifašističkoj borbi i žrtvama fašizma. Mi gospodo ne prešućujemo ulogu narodnog svećenstva, ali ne možemo zaboraviti ni ulogu i svih drugih učesnika i na mirovnoj konferenciji i u našem NOP-u i savezništvu u slavnoj pobjedi nad fašizmom toj najretrogradnijom opasnošću koja je ikada zaprijetila čovječanstvu.

S druge strane Katolička crkva u Hrvatskoj prešućuje mnoge činjenice s kojima se naša država treba i mora ponositi, a to je, da je kod nas hitlerova koalicija pobijeđena domaćim snagama. Šta više dio svećenstva, a među njima posebno se ističe biskup Košić, demonizira i proglašava našu borbu zločinačkom, a zvaničnici državne politike o tome šute. Tako je danas hrvatsko društvo došlo u situaciju da ne uspijeva suzbiti rehabilitaciju ustaškog pozdrava ZDS.

Činjenica je, da nitko iz vrhova Katoličke crkve u Hrvatskoj nije nikada osudio ustaški režim kao zločinački, jednako kao i što nitko nikada nije spomenuo nijednog od katoličkih svećenika koji su se priključili Narodnoj oslobodilačkoj vojsci maršala Tita. Za razliku od matice crkve u Hrvatskoj, Papa Franjo i njegov prethodnik jasno su se odredili naspram nacifašizmu i njegovim satelitima.

Da podsjetimo na riječi Pape Benedikta XVI. izrečene u Auschwitzu 2006. , kada je naciste prozvao kriminalcima koji su preuzeli vlast u ime lažnih ideala, o dostojanstvu naroda i obećanja o prosperitetu, porobljavanjem, otimanjem i pokoravanjem terorom i zločinom. Prilikom posjete Hrvatskoj 2011. godine taj isti Papa jasno je osudio NDH kao hitlerovu saveznicu koja je nasamarila Hrvatski narod.

U kontekstu svih ovih navoda i odnosa aktuelnih državnih vlasti danas prema našim borcima, našoj povijesti i našim žrtvama treba promatrati buntovno nezadovoljstvo našeg članstva na skupu u Pazinu koje nije bilo usmjereno prema mons. Boži Milanoviću, već na one koji vode nerazumnu politiku.

Javnosti radi treba govoriti o cijelini istine, jer istina je najuzvišenija moralna i duhovna vrednota čovječanstva.

Stoga nema nikakve potrebe da se bilo kome ispričavamo, jer su naši borci i naš narod veoma ponosni na dati presudan obol za svoju nacionalnu i socijalnu slobodu i sjedinjenje Istre s maticom domovinom.

U daljnjem tekstu priopćenja Porečko-Pulske biskupije  navodi se,  da je "vika i buka uperena protiv B. Milanovića i istarskog svećenstva, ali i Crkve u cjelini je pobuna protiv istine koja je u 21. stoljeću na zaprepašćujući način otkriva glasove nečiste savjesti i okaljanih ruku koje su na krizmi u Lanišću 1947. bešćutno udarile na nevinog svećenika vlč. Miroslava Bulešića".

Neprimjereno je, da se u kontekstu proslave u Pazinu koristi kao argument za osudu prisutnih slučaj Miroslava Bulešića. Time ne mislimo opravdavati zločin koji je stvarno izvršen i koga svakako treba osuditi.  Međutim kada se osuđuje treba sagledati cjelinu istine i ukazati na neke uporno prešućivane činjenice.

Ovdje se očigledno zanemaruje činjenica, da se za ubojstvo M. Bulešića optužuju ljudi koji su tri godine prije toga ostali bez svojih obitelji i domova, gdje su na malom prostoru oko Lanišća fašisti njemački i talijanski potpuno spalili nekoliko

sela. (Brgudac 14.04. i 6.06.1944., a 10.08.1944. temeljito je spaljeno šest sela

Ćićarije i to: Vodice, Dane, Trstenik, Rašpor, Račja Vas i Klenovščak), dio mještana je strijeljano na licu mjesta od 241 koji su iz tih naselja tokom rata poginuli, a mnogi su odvedeni u logor iz kojih se većina nije vratila.

Ti ljudi „okaljanih ruku i nečiste savjesti“ su se na dan krizme suočili oglasom na crkvenim vratima kojima im se uskraćuje njihovo tradicionalno pravo, da budu kumovi i da krizmaju svoju djecu. Da nije bilo ovog oglasa, vjerojatno ne bi bilo ni ovog ubojstva. Da je oglas istaknut to potvrđuje i mons. Božo Milanović u svojoj knjizi "Istra u 20. stoljeću" na str. 234., a o događaju govore i svjedoci u knjizi Zvane Črnje " U krvi rođeno".  (Imamo saznanja da je svećenik Cek u ratu sarađivao sa Slovenskom Belom gardom).

Zbog svega navedenog se to ne može navoditi kao zločin sustava vlasti, već ubojstvo pojedinaca zbog čega je bio osuđen od Okružnog suda.

I na kraju dok se vlč. Miroslav Bulešić navodi po rečenici „moja osuda bit će oprost“,  Porečko-Pulska biskupija koristi taj slučaj da osudi današnje antifašiste za „nečistu savjest i okaljane ruke“.

U Puli, 9. listopada 2017.

za   Predsjedništvo  Saveza antifašista Istarske županije

 

Tomislav Ravnić,   v.r.