U zrcalu ŠPANOVICA – MIT I ISTINA PDF Ispis E-mail

Španovica je jedino selo (hrvatsko) u pakračkom kraju, koje su zapalili partizani tijekom borbe prije 75 godina (6. listopada 1942.), ili su ga zapalili ljudi iz okolnih sela nakon povlačenja jedinica Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske. Čin pljačke i paljenja španovačkih kuća, posebno nakon prestanka borbi, ne može se ničim pravdati i za svaku je osudu.

O svemu onom što se zbivalo i što je vezano za partizane i danas se siju neistine. U sklopu plasiranja „prave istine“ o partizanskim zločinima nad Hrvatima u Drugom svjetskom ratu, posebno se pothranjuju mitovi o nekoliko naselja koja su „partizanskom olujom“ pometena s lica zemlje i svi njihovi stanovnici bili pobijeni i rastjerani. Najčešće se govori o Boričevcu i Udbini u Lici, Zrinu na obroncima  Zrinske gore, Španovici u zapadnoj Slavoniji… A pri tom se, dakako, ne spominje i na stotine naselja u kojima su ustaše pobile Srbe.

Ustaška tvrđava

U Španovici, selu desetak kilometara udaljenom od Pakraca, na cesti za Požegu, prije Drugog svjetskog rata živjelo je oko dvije tisuće ljudi, uglavnom Hrvata ranije doseljenih iz Like i Primorja a počevši od 1865. godine. U Drugom svjetskom ratu postalo je ustaška tvrđava u okruženju srpskih sela, čiji su se stanovnici priklonili partizanima. Šestog listopada 1942. Španovicu su zauzeli partizani, djelomično je spalili, a stanovnike raselili.  Poslije rata Španovica je preimenovana u Novo Selo, u nju su naseljeni Srbi  (u vrijeme popisa 1991. u selu je živjelo 177 Srba, 9 Hrvata i 5 ostalih). Svim Srbima su krajem 1991. popaljene kuće. U veljači 1992. selu je vraćeno staro ime.

U Španovici je odmah 1941. od domaćih ljudi i ustaša sa strane formirana postrojba, koja se ubrzo pročula po upadima u okolna srpska sela, po pljačkama i ubijanjima. Španovčani su napadali sva sela, od Bučja do Kamenskog, a posebno su uništili Rogulje, Cikote, Cicvare, Prgomelje, Budiće i Koturiće. Čak je i poglavnik Ante Pavelić isticao Španovčane kao nepobjedive ustaše. A oni su mu sa svoje strane poručivali da ako mu u Zagrebu bude tijesno preseli u Španovicu. Iz Španovice su 1941. i 1942. godine ustaše odlazile u pogrome u okolna (srpska) sela. U njima su ubile 1835 seljaka, oba spola i svih uzrasta. Sela su opljačkali i opljačkano dovukli u Španovicu. Primjerice, u susjednom selu Dereza ustaše (iz Španovice) ubile su 154 muškarca, 146 žena i 138 djece.

Napad na Španovicu 4/5. listopada 1942. izvele su jedinice Treće operativne zone NOV Hrvatske (dijelovi Psunjskog, Papučkog i Moslavačkog odreda), ojačane bataljunima 7. banijske brigade. Odluku o napadu donio je Štab zone, na čelu s (Hrvatima – ako je to nekome danas važno) Grgom Jankesom i Karlom Mrazovićem. Za akciju toga značaja bila je potrebna prethodna suglasnost Glavnog štaba Hrvatske, na čijem su čelu tada bili (Hrvati) Ivo Rukavina i dr. Vladimir Bakarić. Takva je suglasnost dobivena.

U Španovici je tijekom partizanske akcije bilo 220 domaćih i 40 ustaša iz stožerne bojne, poginulo je 12, a ranjena su 44 partizana, neprijatelj je imao 160  mrtvih, zarobljeno je 160 mještana, a njih 44 za koje je istragom utvrđeno da su kao ustaše sudjelovali u ubijanju, paljenju i pljački okolnih srpskih sela, strijeljano je, dok su ostali pušteni. Oko 60 „bandita“ pohvatale su partizanske zasjede oko sela. Prema izvještajima Štaba zone, prilikom napada na uporište stradala je većina javnih i određeni broj stambenih zgrada, uglavnom onih iz kojih je pružan oružani otpor. Većina kuća prošla je bez većih oštećenja.U selu su ostali brojni civili, kojima su se odmah priključili povratnici iz  (kratkotrajnog) zarobljeništva, a nešto kasnije i oni mještani koji su se u vrijeme borbi uspjeli izvući iz obruča u pravcu Pakraca. Budući su slomili otpor obrane (zbog nedostatka teškog naoružanja nije zaposjednuta jedino zgrada općine) partizani su se povukli, odvodeći zarobljene  ustaše.

U napuštenu Španovicu već sutradan, 6. listopada 1942. stigla je jedna ustaška kolona iz Pakraca, a zajedno s njom stigao je i nalog vlati NDH, kojim je naređena potpuna evakuacija civilnog stanovništva. Ta je evakuacija u idućih nekoliko dana i provedena. Zajedno s civilima iz Španovice su se povukli i ustaše koji su osiguravali evakuaciju.

„Vratimo oteto“

Prema podacima iz oba izvora (partizanskog i ustaškog), u prazno selo uskoro su počele ulaziti grupe civila iz okolnih srpskih sela i zbjegova, od kojih su mnogi i sami živjeli u izbjegličkim uvjetima, bez krova nad glavom, čije su kuće ustaše (među njima i pripadnici Pripremne bojne) zapalile u brojnim akcijama „čišćenja“ 1941.-42. godine. Pod motom „vratimo oteto“, te su grupe iz napuštenih kuća i staja odnosile i stvari koje nikad nisu bile njihove. Tih dana zaredale su i paljevine preostalih španovačkih kuća i gospodarskih zgrada.

Štab Treće operativne zone, nakon partizanskog napada na Španovicu, uputio je 15. listopada 942. okružnicu, u kojoj, uz ostalo, upozorava komandante, komandire i političke komesare i na neke nepoželjne pojave i postupke u samoj akciji: „Naređeno je da se pale samo one kuće iz kojih neprijatelj daje otpor. Međutim, nakon akcije neki nesvjesni pojedinici su bez ikakvog razloga popalili kuće iz osvetničkih pobuda“. Skreće se pažnja na to da „uslijed slabog političkog rada u pozadini, srpski narod nije shvatio našu akciju pravilno. On nas više gleda kao srpske osvetnike, a ne kao narodne borce koji se bore protiov fašizma i za narodno oslobođenje“. Partizani, a pogotovo njihove starješine, navodi se dalje u okružnici, u vrijeme zauzimanja Španovice „nisu obratili pažnju na prisutnost seljaka“, pa su „ti seljaci popalili neke kuće koje uopće nije trebalo paliti“. Uslijed odsutnosti odgovornih, “dogodilo se da je na nekoliko mjesta oduzeta imovina onim familijama koje nisu bile ustaške“.

Španovica je jedino selo uopće (pa prema tome i jedino hrvatsko selo) u pakračkom kraju, koje su zapalili partizani tijekom borbe ili su ga zapalili ljudi iz okolnih sela nakon povlačenja jedinica Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske. Sličan se čin nije dogodio ni prije niti kasnije tijekom rata. U isto to vrijeme ustaše su na tim prostorima zapalile 43 sela (dakako, srpska) među kojima je i nemali broj onih u čijem su „čišćenju“ sudjelovale i španovačke ustaše.

Čin pljačke i paljenje španovačkih kuća, posebno nakon prestanka borbi, ne može se ničim opravdati i za svaku je osudu.

P.S. U Kukunjevcu, desetak kilometara jugozapadno od Pakraca u pravcu Pakračke Poljane, živjelo je uoči Drugog svjetskog rata oko dvije tisuće ljudi, uglavnom Srba, starosjedilaca iz vremena Vojne krajine. U znak odmazde zbog napada na ustaško uporište u selu Španovica, ustaše i domobrani iz Lipika su 11. listopada 1942. pobili i bacili u jamu 616 domaćih ljudi, te još oko 120 izbjeglica sa Kozare (svi nisu identificirani) i oko 80 Slovenaca, prognanika iz Štajerske (također nisu svi identificirani). U partizanima su poginula 63 Kukunjevčana. Četnika nije bilo, kao ni u zapadnoj Slavoniji, pa ni u čirtavoj Slavoniji.

Krajem 1991. Kukunjevac je očišćen od Srba (prema popisu su u proljeće te godine u selu živjela 1082 stanovnika, od toga 832 Srbina i 128 Hrvata preostali broj odnosi se na druge nacionalnosti). Sve su kuće Srba popaljene i imanja opljačkana. Tada je u selu ostao samo jedan Srbin „za pokazivanje“. Dakako srušen je i spomenik Stevana Luketića, s imenima pobijenih 11. listopada 1942. godine.

Bojan Mirosavljev