70. OBLJETNICA PARIŠKE MIROVNE KONFERENCIJE (1947-2017.) PDF Ispis E-mail

Pariški mirovni ugovori o razgraničenju sa susjednom Italijom čiji veliki jubilej ove godine obilježavamo najvećeg su značaja u ukupnom povijesnom pamćenju i konačan događaj, kojima Međunarodna zajednica priznaje suverenitet Republici Hrvatskoj nad Istrom, Rijekom, Zadrom i pripadajućim otocima i pravo da se veći dio teritorija koji je tajnim Londonskim memorandumom 1915. i sramnim Rapalskim ugovorom 1920. godine ustupljen Italiji nakon Prvog svjetskog rata, vrati Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj i Sloveniji, a vjekovima naseljen većinskim slavenskim narodima.


Programom rada za 2017. Savez antifašista Istarske županije ima obavezu, a i moralnu i povijesnu odgovornost posebno prema mlađim naraštajima, kojima se zbog relativizacije naše povijesti i  prevrtavanjem povijesnih događanja, uskraćuju povijesne istine, da ovaj jubilej obilježi na odgovarajući i edukativan način.

S tim u vezi potrebno je:

1. Usuglasiti program obilježavanja sa aktuelnim županijskim vlastima Istre i SABA Republike Hrvatske.

2. Obzirom na poseban značaj Pariških mirovnih ugovora ne samo za novo pripojene krajeve matici Hrvatskoj već i za cijelu državnu zajednicu, smatramo potrebnim da se o ovoj proslavi komunicira i uključe predstavnike državnih vlasti Republike Hrvatske.

3. Naučnim skupom (možda na tradicionalnoj katedri Čakavskog sabora u Pazinu) uz osnovnu temu, posebno obraditi uz našu veliku i trajnu zahvalnost veoma važnu ulogu naših Istrana članova Jugoslavenske delegacije: akademika MIJE MIRKOVIĆA, mons. BOŽE MILANOVIĆA i dr. SAVE ZLATIĆA, koji su na mirovnoj konferenciji u Parizu s mnogo ljubavi i znalački uspješno lobirali za interese svog istarskog naroda.

I danas nakon 70 godina tih slavnih i burnih događaja, dužni smo iznova isto tako s posebnim poštovanjem, pijetetom i zahvalnošću sjetiti se svih koji su tada, borbom i vlastitom žrtvom doprinijeli toliko željenoj nacionalnoj i socijalnoj slobodi.

4. Predlažemo iz praktičnih razloga, da se ovaj jubilej obilježi na tradicionalnoj rujanskoj sjednici aktuelnih vlasti i Saveza antifašista i boraca NOR-a na primjeren i dostojanstven način.

O b r a z l o ž e nj e

Povijest naše granice sa susjednom Italijom je bremenita i nadasve složena. Za bolje razumijevanje razloga koji  su doveli do potpisivanja Mirovnog ugovora između FNRJ i Italije 1947. godine treba imati na umu Londonski tajni ugovor od 26.04.1915. godine potpisan sa strane Engleske, Francuske, Carske Rusije i Italije kojim je Istra poklonjena Italiji kao nagrada za njen ulazak u Prvi svjetski rat na strani sila Antante, protiv Centralnih sila (Njemačke i Autro-Ugarske).

Raspadom Autro-Uagrske i potpisivanjem primirja 3. studenog 1918., a na osnovi tajnog Londonskog ugovora, talijanska vojska je podkraj 1918. okupirala Istru, zatim Rijeku i neke druge teritorije.

Ovi teritorijalni ustupci Italiji na račun Hrvatske i Slovenije bili su osnova za utvrđivanje granica na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu 1919. i konačno sramotnim Rapalskim ugovorom od 12. studenog 1920. godine između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije. Italiji je tada pripala cijela Julijska krajina, a 600.000 Hrvata i Slovenaca ostalo je u granicama imperijalističke Italije i pogaženo njihovo pravo na vlastito određenje o svojoj sudbini. Rapal je tamna mrlja u povijesti Istrana jer je to bila izdaja njihovih vječitih težnji i borbe za nacionalnu i socijalnu slobodu.

Suprotno izjavama zvaničnih predstavnika tadašnjih talijanskih vlasti, da će se poštovati sva prava naroda Istre odnosno Julijske krajine, te da će biti sačuvane autohtone institucije i lokalni običaji i da je svaka pomisao odnarodnjavanja potpuno strana, poštovati će se narodni jezik i sva prava liberalbnog demokratskog zakonodavstva, pokazala se farsom.

Odmah nakon okupacije Istre talijanska vlast počela je sustavno zatirati sve oblike hrvatskih i slovenskih nacionalnih životnih obilježja. Zabranjuje isticanje hrvatskih zastava, raspušta i ukida provincijska autonomija, općinska vijeća i otpušta službenike hrvatske i slovenske nacionalnosti, interniraju se mnoge istaknute ličnosti, zabranjuje upotrebu hrvatskog i slovenskog jezika u javnom i čak u privatnom životu. Zatvaraju se hrvatske škole, čitaonice, tisak i druge kulturne i gospodarske institucije.

Dolaskom fašista na vlast u Italiji prilike se zaoštravaju, uvodi se brutalna represija. Missolini još 1919. g. osniva fašističke odrede "Squadre d' azione", koji se posebno usmjeravaju na Hrvate i Slovence, ali ne štede niti antifašistički opredijeljene Talijane. Planski i smišljeno je vođena akcija taljanizacije i denacionalizacije slavenskog življa. 115.000 Hrvata je prinudno – dekretom – pretvoreno u Talijane. U Istru je dovedeno 30.000 "renjikola", Talijana koji se raspoređuju na sva bitna i sporedna radna mjesta.

Represije, prinude i teror nisu uspjeli pokoriti plemenite slobodarske ideale naroda ovih prostora koji uzvraća ponosom, otporom i prkosom. Posebne vrijednosti imaju ideali Istrana kojima je sačuvan nacionalni identitet, materinji jezik, kultura i vlastita samobitnost u prostoru kojem je prijetila potpuna denacionalizacija i asimilacija slavenskog življa.

Potpisivanjem Mirovnog ugovora, bio je prvi čin u rješavanju spornih odnosa između SFRJ i Italije. Druga su pitanja riješena između dviju država tek nakon trideset godina potpisivanjem Osimskih sporazuma 1975. godine.

Na Trećem ministarskom zasjedanju u Parizu od 24.04. do 16.05.1946. godine ministri vanjskih poslova: ruski Molotov, francuski Bidault, engleski Bevin i državni tajnik SAD Byrnes, nisu se složili o liniji razgraničenja između Italije i Jugoslavije. Naime, četiri delegacije u Savezničkoj brojnoj komisiji koja je posjetila i boravila u Julijskoj krajini bile su dužne da nakon povratka podnesu njihovom vijeću prijedlog i svoja zapažanja o novoj granici između Jugoslavije i Italije. Svaka je delegacija svojem ministru predložila svoju graničnu liniju.

Francuski prijedlog za razgraničenje je ostavljao Jugoslaviji čitavu Istru, osim Bujštine i Koparštine od donjeg toka rijeke Mirne i zapadno od Oprtlja.

Američka linija bila je slična nekadašnjoj Vilsonovoj liniji i za nas najgora, ostavila je Italiji Labin, Rašu (rudnik) svu zapadnu obalu Istre, ali tako da bi Kringa, Karojba i Tinjan pripali Jugoslaviji.

Engleska linija bila je jednaka ovoj koju je godine 1919. prema ondašnjem političkom prilikama predlagao jugoslavenski prijatelj Seaton Watson, ostavila je također Italiji Pulu i zapadnu Istru, ali joj oduzima Labin, Rašu, Svetvinčenat, Motovun i Oprtalj u korist Jugoslavije.

Za nas najpovoljniji prijedlog bio je Ruski. Ova linija razgraničenja nije se mnogo razlikovala od Jugoslavenskog prijedloga. Po njoj bila bi Jugoslavija dobila čitavu Julijsku krajinu sa Tržičem, Goricom, Goričkim brdima, Krminom, Čedakom, Beneškom slovenijom i Kanalskom dolinom.

Tadašnji ministar predsjednik Jugoslavenske vlade i šef jugoslavenske delegacije Eduard Kardelj , održao je 3.05.1946.  govor pred vijećem ministara navodeći kako su svi osim ruskog prijedloga nepravedni za Jugoslaviju, ne samo geografski već i zbog nacionalnog debelansa. Podastro je podatke prema austrijskom popisu stanovništva iz 1910. godine. "Mi tražimo samo nasilno oduzeti teritorij koji je vjekovima naseljen našim narodima".

Ovaj stav čvrsto podupire stanovništvo Julijske krajine koju je Saveznička komisija proputovala i posjetila 32 naselja tijekom 28-dnevnog boravka, primila 4.000 peticija i rezolucija sa zahtjevom da se ispoštuju odredbe Atlanske povelje o samopredjeljenju većinskog naroda.

Komisija je u Pazin stigla 15. ožujka 1946. godine. U Pazinu komisija je primila delegaciju Kotarskog i Oblasnog NOO za Istru koji su joj predali Memorandum Oblasnog NOO s nepobitnim argumentima. Zbor svećenika sv. Pavla za Istru predali su komisiji za razgraničenje svoj memorandum sa potpisom 48 istarskih svećenika s apelom za priključenje Julijske krajine Jugoslaviji pod naslovom "Spomenica Hrvatskog svećenstva". Takvo domoljubno stajalište katoličkih svećenika Istre ogorčilo je vrh Katoličke crkve u Italiji, a posebno tršćanskih biskupa.

Iz Istre se u Pariz šalju brojni protestni brzojavi. Na svakoj zgradi i zidu svjedoče pisani zahtjevi kao nrp. "Nije Tito koji hoće Istru, već Istra koja hoće Tita"... "Con Tito per la liberta"... itd. , o čemu se uvjerila komisija, kao i o raspoloženju stanovništva.

I sam zajednički izvještaj komisije zaključuje, da je većina stanovništva Julijske krajine hrvatske i slovenske nacionalnosti.

Nakon nevjerojatnih natezanja, mnogobrojnih lobiranja s jedne i svih drugih strana, zapadni saveznici su ostali kod svoje odluke i zato se nisu složili sa ministrom Molotovom. Predložili su da se sazove mirovna konferencija već 15. lipnja, o čemu se nisu složili. Pregovaralo se mukotrpno i dugotrajno.

Sovjetski ministar vanjskih poslova Molotov nakon što se uvjerio o raspoloženju stanovništva Istre, a lično mu je to svjedočio i dr. Savo Zlatić pom. ministra vanjskih poslova Jugoslavenske vlade i član Jugoslavenske delegacije, predložio je da se održi referendum u Istri. Budući je i druga strana imala slična saznanja o raspoloženju istarskog stanovništva, to im nije odgovaralo i odbili su referendum.

Ministri se opet sastaju 26.06. na četvrtom zasjedanju. Šef Jugoslavenske delegacije u Parizu Kardelj protestira. Francuzi posreduju, kako bi se spasio mir i dolazi do kompromisnog prijedloga o slobodnoj teritoriji Trsta – STT i zaštićenim zonama A i B s nekim modifikacijama na francuskoj liniji razgraničenja.

Napokon su 2.07.1946. svi ministri u Vijeću prihvatili francuski prijedlog i time je došlo do podnošljivog sporazuma.

U Julijskoj krajini, Trstu, Puli se protestira i štrajka, uz sudjelovanje 100.000 radnika.

Konačno, da bi odluka dobila pravni oblik i snagu, sazvana je Mirovna konferencija kojoj je prisustvovala 21 država, sve one koje su tokom rata bile u ratnom stanju sa Italijom, a zasjedala je u Parizu 29.07. do 15.10.1946., iznosili su se razni prijedlozi za i protiv, naša delegacija, iako nezadovoljna ipak nešto popušta, ali nije se moglo više postići.

Definitivni zaključak Političke komisije potvrdila je Mirovna konferencija na plenaronoj sjednici u noći 9. i 10. listopada 1946. g.,  većinom od 14 glasova, 5 je bilo protiv, dva suzdržana. Ta je odluka bila konačna.  Rasprave su se nastavile o statusu Trsta.

Jugoslavenska delegacija u znak protesta napustila je Pariz.

Ipak kada su sve države potpisale u Parizu takav mirovni ugovor s Italijom 10.02.1947. potpisala ga je i Jugoslavija.

U Italiji je ostalo još 60.000 Slovenaca, a u STT (tršćanska državica) 16.000 Hrvata i oko 100.000 Slovenaca.

Pored sve nepravde koja je učinjena hrvatskom i slovenskom narodu ipak je naš zajednički napor okrunjen uspjehom  iako nisu postignuti svi očekivani ciljevi.

Trst s ostalim područjem STT nije pripao Jugoslaviji, ali nije pripao tada niti Italiji. Tako je Bujština i Koparština ostala i dalje zona "B" STT pod jugoslavenskom upravom, a zona "A" pod zapadnom jurisdikcijom.

16.09.1947. naše jedinice i narodna vlast ulaze u Pulu, koja je pune dvije godine bila pod angloameričkom upravom. Uz veliko narodno oduševljenje i proslavu kojoj su prisustvovali predstavnici svih republičkih vlada tadašnje Jugoslavije, održan je veliki narodni zbor. Prisutnima se obratio predsjednik Hrvatske vlade Vladimir Bakarić.

Ivan Motika simbolično preuzima ključ grada Pule iz ruku pukovnika Orvooda savezničkog komandanta u gradu Puli.

Neopisive su emocije, raspoloženja i oduševljenja cijelog naroda Istre, ali i Hrvatske i Jugoslavije, a posebno građana Pule i njegove okolice.

Međutim, svojevrsne perfidne igre, napetosti i natezanja i dalje se nastavljaju oko razgraničenja da bi 1953. godine zapadni saveznici objavili tripartitnu deklaraciju kojom predlažu da se čitav slobodni teritorij Trsta, što znači zona "A" i "B" preda Italiji, što uključuje i Bujštinu i Slovensko primorje.

Veoma odlučan, smion i dalekovidan odgovor predsjednika Tita u obrani Jugoslavenskog, točnije Hrvatskog i Slovenskog teritorija, porukom saveznicima da se to može postići samo ratom (poznata Tršćanska kriza) imao je presudnu ulogu o konačnoj sudbini Istre i time poremetio planove zapadnih sila o njihovom naumu.

Napokon Londonskim memorandumom o suglasnosti 1954. stvoriti će se primjereni uvjeti za povoljan razvoj jugoslavensko-talijanskih odnosa i omogućiti koperativnu suradnju naroda na ovim prostorima.

Presudno na Pariške odluke o miru i razgraničenju sa Italijom utjecale su date naše velike žrtve i herojski pobjednički marš 30.000 antifašističkih boraca NOR-a Istre, Hrvata, Talijana i Slovenaca. I upravo u našoj zajedničkoj antifašističkoj NOB-i inspirirani Titovom politikom jednakosti i socijalne pravednosti stvorena je povijesna prekretnica čija je srž kod nas u Istri u drugarskoj konvivenzi i antifašističkoj fratelanzi, čijom odlučnom voljom su prekinute i otklonjene tragične više stoljetne međusobne traume. Za našu nacionalnu slobodu imali smo punu podršku talijanskih antifašista i samo takva povijesna istina treba biti osnova naših dobrih međusobnih odnosa. Saveznička komisija četiriju velikih sila nije mogla zanemariti ovaj realitet kao i činjenicu da su ovi prostori naseljeni većinskim slavenskim življem.

Konačno je Osimski sporazum 1975. godine jedan od najvećih uspjeha Titove  vanjske politike, koja će smiriti povijesne strasti na Jadranu, čvrst i trajan temelj odnosa sa susjednom Italijom uspostavom čvrstog interesnog prijateljstva i tako trajno riješiti veoma važno Jadransko pitanje.

Naše više stoljetne težnje za željenom slobodom ostvarili smo u slavnoj NOB-i u sastavu Međunarodne antifašističke koalicije zajedničkim naporima u pobjedi nad fašizmom, toj najretrogradnijom opasnošću koja je ikada zaprijetila čovječanstvu. U toj borbi oslobodili smo zemlju, definitivno i trajno sjedinili Istru, Rijeku, Zadar, otoke i vratili dijelove Primorja i Dalmacije koje je Pavelić poklonio Mussoliniju kao i anektirana područja Međimurja i Baranje, što je konačno i verificirala Pariška mirovna konferencija 1947. godine.

Pripremio: Tomislav Ravnić