Ratna kronika SUSRETI TITA S HRVATSKIM PARTIZANSKIM ČELNICIMA PDF Ispis E-mail

Evidentno je da su Tito s Vrhovnim štabom i CK KPJ bili zadovoljni onim što su zatekli u Hrvatskoj u ljeto 1942. godine. NOP u Hrvatskoj bio je tada najrazvijeniji u odnosu na sve okupirane krajeve Jugoslavije. Tu se nalazila najveća vojna snaga - oko 12 tisuća partizana, najbolje organizirana vojska, sastavljena od dva dijela: teritorijalnog (partizanskog) i pokretnog udarnog (proleterske, udarne, omladinske čete, bataljuni i pve brigade)

Događanja u ljeto 1942. godine potvrđuju da je ostao „iza leđa“ jedan od najtežih perioda rata, iznjedrilo se novo razdoblje. Oružane snage NOP od sada se brže razvijaju, dobija se nova kvaliteta u brigadama a onda i u divizijama i korpusima, iz kojih će stasati velika oslobodilačka vojska i Jugoslavije, a i Hrvatske koja će i dalje prednjačiti u ukupnosti NOR-a u Jugoslaviji.

Evidentno je da su Tito i Vrhovni štab i CK KPJ bili zadovoljni onim što su zatekli u Hrvatskoj. U članku „Godišnjica NOB-a u Jugoslaviji“, napisanom baš u to vrijeme (srpanj-kolovoz 1942.), za Hrvatsku, Tito kaže: „Danas se u Hrvatskoj opaža snažna prekretnica, jer se gotovo po čitavoj Hrvatskoj stvaraju odredi od hrvatskog stanovništva. Narodnooslobodilačka borba u Hrvatskoj uzima sve više razmjere i postepeno se pretvara u opći narodni ustanak s velikim izgledima na uspjeh“.

Titova vjera u konačnu pobjedu

Prvi je susret bio 14. srpnja 1942. godine, između Tita i operativnog oficira 4.operativne zone Maksa Baće u Prozoru, koji je podnio podrobno izvješće o stanju u Dalmaciji, o čemu je Tito odmah informirao Moskvu. Zatim je Tito imao susret s komandantom GŠ Hrvatske Ivanom Rukavinom i Vladimirom Popovićem, sekretarom Operativnog rukovodstva  CK KPH u Glamoču,  20. kolovoza. Prije toga Tito se na Cincaru, 26. srpnja sastao sa Štabom 4. operativne zone Dalmacije, komandantom Viskom Krstulovićem, komesarom Ivicom Kukočem i operativnim oficirom Maksom Baćom. Oni su se sve do 2. kolovoza 1942. godine zadržali u Vrhovnom štabu.

Ivica Kukoč  kaže da je „Tito bio presretan kada je čuo što se događa u Dalmaciji, da nije vjerovao u tako nešto što je našao i da je davao samo epitete pohvale i GŠH i CK KPH i PK KPH Dalmacije i Štabu 4. operativne  zone. Zato nas je i zadržao dugo u Vrhovnom štabu“. Govorilo se i o osnivanju prvih dalmatinskih partizanskih brigada, o borbi na moru, o stanju u Splitu itd. Informacije koje je Tito dobio od GŠH i Štaba operativne zone sve je odmah slao u Moskvu. Iz tih se izvješća vidi optimizam Tita i vjera u pobjedu NOR-a; nema više onih „tužnih“ i „tmurnih“ izvještaja koje je ranije slao iz istočne Bosne, o stanju u istočnim dijelovima Jugoslavije.

Od sredine 1942. glavna središnjica NOR-a u Jugoslaviji nalazila se u Hrvatskoj, a obuhvaćala je i Sloveniju i Bosansku krajinu. Na tom teritoriju razvio se NOP, izgrađeni su jaki vojni sustavi, brojčano perspektivni, kvalitetno zapovijedanje i novi organi narodne vlasti. Postojala je velika, istina još  nedovoljno povezana slobodna  teritorija. Ona je u Hrvatskoj obuhvaćala skoro cijeli središnji dio državnog teritorija, od Zagreba pa do Sušaka, od Žumberka do obale Jadrana, u Makarskom primorju, na srednjodalmatinskim otocima, u Slavoniji i djelomično u Hrvatskom zagorju.

Preko hrvatske slobodne teritorije išlo se u Sloveniju, u Belu krajinu, Notranjsku i do Ljubljane, a na istoku preko Bosanske krajine sve do Banja Luke. Glavni štab Hrvatske imao je na svojoj vojišnoj teritoriji preko 12 tisuća partizana. Bila je to relativno visoko kvalitetna, iskusna vojska koja je iza sebe imala već godinu dana ratovanja.

Najveća vojna snaga - u Hrvatskoj

Predugo je egzistiralo shvaćanje da je „prenošenje strateškog težišta iz istočne Bosne“ bilo u funkciji da „narodnooslobodilački pokret obuhvati Hrvatsku“. Ovo je  asociralo da pokreta otpora skoro nije ni bilo u Hrvatskoj, što je povijesno neodrživo. NOP u Hrvatskoj bio je tada najrazvijeniji u odnosu na sve okupirane krajeve Jugoslavije. Tamo se nalazila najveća vojna snaga, oko 12 tisuća partizana, najbolje organizirana vojska, sastavljena od dva dijela: teritorijalnog (partizanskog) i pokretnog udarnog (proleterske, udarne, omladinske čete, bataljuni i prve brigade).

Takvog partizanskog sustava nema nigdje u to doba u okupiranoj Jugoslaviji, već samo u Hrvatskoj i djelomično u Bosanskoj krajini. Tu je i najrazvijeniji sustav vojnog zapovijedanja   - od GŠ Hrvatske, štabova operativnih zona, štabova grupa partizanskih odreda na niže. Djeluju već i sustavi vojne pozadine, na Jadranu partizanska mornarica, krupni diverzantski sustavi koji koče promet okupatoru. Istina, nije sve bilo ideano, postojali su problemi i teškoće, posebno u Hrvatskom zagorju i oko Knina. Kad je Tito s VŠ i CK KPJ došao do granica Hrvatske, u središnju Bosnu, NOP u Hrvatskoj bio je, osim nekih izuzetaka, zapažen i respektiran, što potvrđuje i broj okupatorskih, ustaško-domobranskih napada i četničkih akcija, ali nijedna od njih nije uspjela.

Promatrano sa stajališta vođenja oružane borbe, VŠ je u nađenom stanju u Hrvatskoj dobio najsnažniju okosnicu da osvježi svoje snage i u svim domenama i da ih uredi za daljnje uspješno vođenje rata, i to kroz veće borbe i operacije (primjerice bihaćka operacija i druge), da može prijeći na viši stupanj vojne orgniziranosti  - divizije i korpuse. Da sve to nije našao u Hrvatskoj, kao i u Bosanskoj krajini, nikada događanja ne bi tekla onim slijedom, kako se događalo u drugoj polovici 1942. godine.  Takvo stanje, kakvo je našao Tito, bilo je djelo rukovodstva NOR-a Hrvatske, njegovog CK KPH i GŠH. To se rukovodstvo imalo čime predstaviti Titu kad su se susretali u srpnju i kolovozu 1942. godine.

 

Bojan Mirosavljev