Svjedočenja TITO JE RANJEN PDF Ispis E-mail

Kada se stišala snažna eksplozija Tito se podigao i viknuo: „Ima li koga živoga“. Kad su se neki od najbližih oko njega oglasili rekao im je da je ranjen – prisjetio se Vitomir Grbac, borac Pratećeg bataljuna trenutka o ranjavanju Tita na Sutjesci

 

Dugogodišnji predsjednik Društva „Josip Broz Tito“ u Rijeci, pukovnik u mirovini, publicist mr. Vitomir Grbac bio je borac Pratećeg bataljuna Vrhovnog štaba. Nažalost, Grbac više nije živ – no, ostala su njegova kazivanja o Titovom ranjavanju na Sutjesci.

„Pred zoru smo stigli negdje u visini izvornog dijela Usoračkog potoka. Tito je zastao i baterijom na karti tražio stazu koja vodi k Ozrenu, govoreći: „Ovdje u blizini mora biti neka staza, potražite je“. Kako borcima nije uspjelo pronaći stazu Tito je naredio da se ovdje zastane i sačeka zora. Posjedali smo gdje se tko zatekao i zadrijemali, prislonjeni netko uz drvo, netko uz panj, ili kamen. Devetog lipnja 1943., čim je počelo svitati Tito je ustao i ubrzo našao stazu koju smo prethodne noći u mraku izgubili. Kolona je krenula tom stazom uz rijeku Usoru i nastavila put uz južne planine Ozrena. Magla je prekrila prijevoj između Krekova i Vilenjaka. S vrha Vilenjaka, ispod kojega smo se nalazili, Nijemci su bacali rakete prema nama, a kako se magla počela razrjeđivati, dobro smo vidjeli Košur, Vilenjak i Krekove.

Tada su nas počeli nadlijetati njemački zrakoplovi – štuke. Kako smo se nalazili na jednoj livadici, Tito je naredio da skrenemo desno u šumu. Brzo smo skrenuli i skrili se u šumu. Tu je od nekud došao Bill Stuart, šef Britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu NOV i POJ.Od prvog naleta zrakoplova i bačenih bombi poginulo je nekoliko boraca Pratećeg bataljuna. Bombe su gusto padale oko nas i kidale stoljetna stabla. Naleti zrakoplova u se nastavljali jedan za drugim.Tukli su liniju za linijom. Kako smo to znali slikovito govoriti – „peglali su teren“, uz jezoviti zvuk sirena koji se čuo prilikom obrušavanja.

Vjerni pas Luks

Kad je prošao prvi nalet njemačkih zrakoplova, Tito je naredio osobnom pratiocu Radi Ristanoviću (Tito je imao četiri osobna pratioca: Radu Ristanovića, Đuru Vujovića, Nikicu Prlju i Boška Čoića) da brzo pronađe neko pogodno mjesto gdje bi se sklonili. Kako nije uspio naći neki pogodan zaklon, Tito je rekao: „Idemo dalje, jer što smo bliže Nijemcima, manje će nas bombardirati, s obzirom na zonu sigurnosti“. Samo što smo krenuli koju desetinu metara, naišao je novi val njemačkih bombardera i nastavio bombardirati prostor na kome smo se nalazili.

Tito, pratilac Ristanović i tajnica Zdenka, krenuli su u jednom pravcu, nešto udesno krenuo je pratilac Đuro Vujović, borci Pratećeg bataljuna i Bill Stuart s članovima Britanske vojne misije. Od bombardiranja poginuo je Bill Stuart, a ranjen njegov zamjenik William Dikin. Poginuli su i Đuro Vujović, Boško Jovičić, Petar Lončar, Luka Sovilj, Slavko Spoja, Vilim Brđan i Milan Varićak, borci Pratećeg bataljuna. Još nekoliko boraca je ranjeno.

Tito je zalegao u jedno ljevkasto udubljenje u blizini, a uz jedno oboreno drvo zalegli su Ristanović i Zdenka. Kada se stišala snažna eksplozija i razišli dim i komadići zemlje, lišća i grančica, Tito se podigao i viknuo: „Ima li koga živoga“. Kad su se neki od najbližih oko njega oglasili, rekao im je da je ranjen. Na to su Zdenka i Rade pohitali prema njemu i upitali ga gdje je ranjen, a on je odgovorio da je ranjen u lijevu ruku. Laknulo im je, jer su se  pribojavali gorega. U stvari, Tito je prilikom eksplozije podigao ruku da zaštiti glavu i upravo ga je u ruku pogodio jedan geler. U tom času skočio je i njegov vjerni pas  - Luks prema njemu, i tom su ga prilikom raznijeli geleri.

„Boli me do srca“

Zatim je Tito podigao lijevu ruku, ali krvavih tragova nije bilo. Rukav bluze bio je čitav i suh. Vidjevši to pratilac Rade mu reče da nije ranjen. Jesam, odgovorio je Tito: „Boli me do srca“. Odlučili su ga potom malo bolje pregledati. Otkopčali su mu bluzu, pažljivo potegnuli rukav i vidjeli da je košulja s unutarnje strane ispod pazuha bila sva u krvi. Komadić bombe koji je prošao kroz rukav zario se kroz mišić do kosti. Gazom su mu očistili ranu previli je, navukli rukav košulje, zavojem vezali ruku uz grudi. Bluzu su mu stavili preko ramena i zakopčali je na grudima.

Nedaleko od mjesta ranjavanja prolazila je u koloni Olga Milošević, liječnica Peratećeg bataljuna. Obavijestili su je da je Tito ranjen i pitali ima li injekciju protiv tetanusa. Pregledala je zavoj, rekla da je sve u redu, ali injekciju nije imala. Ristanović je napravio zaklon u kome je Tito ostao sve do mraka. Zatim je došao drugi pratilac, Prlja, i doveo konja, ali je Tito odbio jahati i nastavio je put hodajući, spustivši se velikom strminom do riječice Hrčavke. Poslije kraćeg predaha, iste večeri kolona je naišla na štab Druge proleterske divizije i njen sanitet. Pored vatre Tito je primio injekciju protiv tetanusa i rana mu je ponovno previjena.

Bolno je odjeknula vijest o ranjavanju Tita. Srećom, kad smo ga ugledali u koloni, vidjeli smo kako i ranjen zrači optimizmom, što nam je davalo dodatnu snagu“, prisjetio se Vitomir Grbac, koji je bio u neposrednoj blizini Tita u vrijeme njegova ranjavanja.

Bojan Mirosavljev