Beograd POČAST U KUĆI CVIJEĆA PDF Ispis E-mail

Brojna izaslanstva i pojedinci iz svih zemalja nastalih poslije raspada Jugoslavije, među njima i članovi Saveza društava „Josip Broz Tito“ i SABA RH, okupili su se 4. svibnja ispred Kuće cvijeća na Dedinju i iskazali poštovanje i odali počast kod posljednjeg počivališta Josipa Broza Tita i obilježili 37. obljetnicu smrti legendarnog vojskovođe i državnika

Josip Broz Tito želio je da bude sahranjen u blizini beogradskog doma u kojem je proveo, živio i radio nekoliko desetljeća. To je Kuća cvijeća na Dedinju u Beogradu. U njenom središnjem dijelu je cvjetnjak, o čijem je izgledu Tito skrbio. Kutak tog cvjetnjaka je Titov grob. Mramorna grobnica iskopana u predvorju Kuće vijeća. I to je jedina promjena u prvotnom izgledu ovog vječnog Titovog boravišta. Bio je 8. svibanj 1980. godine… Nikad u povijesti, sahrani jednog šefa države nije nazočio tako velik broj državnika, suverena, ministara. O Titovoj sahrani izvještavalo je 721 novinara – specijalnih izvještača listova, TV i radio stanica iz 58 zemalja, osim stalno akreditiranih predstavnika svjetskih medija u Jugoslaviji. Velik broj zemalja prenosio je cijeli tijek sahrane – ukupno 60 televizijskih stanica iz 44 zemlje.

Već 37 godina brojni građani s prostora bivše Jugoslavije, ali i inozemstva pohode posljednje počivalište Josipa Broza Tita. Predstavnica Muzeja Jugoslavije za odnose sa javnošću Ana Radić je kazala da je 4. svibanj  jedan od dana s najviše posjetitelja: Najveći broj  naših posjetitelja čine ljudi s prostora bivše Jugoslavije za razliku od ostalih dana kada 80  posto čine stranci iz raznih dijelova svijeta“. Tako je bilo i ovog 4. svibnja.

Već tradicionalno i brojni članovi Saveza društva „Joisp Broz Tito“ Hrvatske i SABA RH, organizirano autobusima, vlakovima ali i u osobnom aranžamanu pohode Kuću cvijeća. Stjepan Šafran, jedan od čelnika Zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista Zagrebačke županije i Grada Zagreba, među ostalim kaže: „Motiv je veličina Tita koji će ostati zapisan u svjetskoj povijesti. Danas je političko pomodarstvo zahvatilo ljude. Mladi danas  idu kroz anarhizam i protivljenje svemu i svačemu. Djecu i unuke nam zaluđuju kojekakvim političkim idejama, porukama sa crkvenih oltara. Ipak, mi ih učimo da je Titovo vrijeme bilo dobro vrijeme, kad se poštivao čovjek“.

„Nema više čovjeka kao što je bio Stari, kako smo Tita zvali. Umjesto da gledamo i ne mrzimo jedni druge, mi i dalje širimo ili prihvaćamo propagandu. Ne moramo biti zajedno, ali možemo surađivati kao ljudi jer smo svi mali – od Slovenije do Makedonije. Ne treba praviti jaz među ljudima i generacijama. A vo što rade političari i kler – to ne spaja nego ruši, to truje našu djecu“, kaže Valant Tupsara iz UABA Varaždin.  Goran Milić stigao je iz Poreča i tvrdi da je došao taksijem koji je platio 1500 eura. Nosi transparent u obliku petokrake sa Titovim fotografijama. „Ova poruka je namijenjena političarima koji su uništili zemlju i sad uništavaju narode. Svi su oni isti, samo su im boje različite. Imam 37 godina. Želim da ljudi shvate da je petokraka još živa“!

Joška Broz, Titov unuk, položio je cvijeće u ime obitelji i upisao u knjigu dojmova: „Voljeni nikad ne umiru. Ostajemo dosljedni na tvom putu do kraja“. „Nostalgija kod ovih ljudi  što dolaze u Kuću cvijeća je normalna, svako normalan žali za nečim što je bilo dobro. Drugo je politika. Politika danas ima ulogu da zavadi narod, ali narod je svuda ostao isti i dalje im je do zajedništva. Teško da će toga biti kao u Titovo vrijeme, nije problem u narodima već među političarima i onima koji su okrvavili ruke. Bojim se da opet ne izbiju neki ratovi pod utjecajem velikih sila“, dodao je Joška Broz.

„Otkad nema Jože, lopovi se množe“! – pisalo je na bedževima koje su za revere zadenule stotine ljudi, odajući mimohodom poštu Titu. Kako je zabilježio portal  Al Jazeera Balkans, koliko god ta poruka bila vješt marketinški potez dovitljivih trgovaca suvenirima i prigodnim sitnicama, ovog 4. svibnja, na 37. obljetnicu Titove smrti, hodočašće njegovih poklonika imalo je i neku dodatnu poruku i simboliku. Bio je to i svojevrstan inat nacionalističkom zlu i raznobojnom ludilu koje se posljednjih mjeseci kotrlja kao munja svakodnevno u državama bivše Jugoslavije.

Bojan Mirosavljev

Jubileji

PRVI PROLETERSKI BATALJUN

Glavni štab NOPO Hrvatske formirao je 7. svibnja 1942., u Korenici Prvi proleterski narodnooslobodilački udarni bataljun koji je poslužio kao jezgra osnivanju Trinaeste hrvatske proleterske udarne brigade „Rade Končar“

Prvi proleterski NOU bataljun je u Hrvatskoj bila prva veća pokretna jedinica, jedinica za manevriranje, izravni prijelaz iz teritorijalnih partizanskih u pokretne sastave Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske k većim formacijama - brigadama.  Bila je to prva samostalna proleterska jedinica koju su sačinjavali probrani i prekaljeni borci, članovi Partije i SKOJ-a, iz gotovo svih krajeva Hrvatske – Ličani, Kordunaši, Dalmatinci, Gorani, Primorci, zagrebački radnici, Slavonski, Banijci. Bataljun je formiran 7. svibnja 1942., u Korenici. Komandant je Ante Banina, zamjenik Milan Žeželj, komesar Božo Spaček. Na čelu četa i vodova stajali su vojni i politički rukovodioci: Stevo Mikšić, Herman Furlan, Boško Žigić, Martin Mojmir, Ante Kusar, Stjepan Hinić, Vaso Todorić, Blaž Kalafatić, Rade Milanović, Branko Kresojević, Dinko  Šurkalo, Jure Blažević, Stevo Borota, Silvije Filipović, Mladen Bubica…

Odmah nakon formiranja, bataljun je trebao poći u Slavoniju, ali je angažiran u sastavu kombiniranog odreda na tromeđi Dalmacije, Like i Bosne, u Kninskoj krajini, gdje je odigrao zapaženu ulogu u borbi s kninskim i ličkim četnicima. Njegov polugodišnji ratni put obilježen je mnogobrojnim zamornim marševima i teškim borbama. Po žestini okršaja u njegovoj ratnoj kronici ističu se: razbijanje četnika na Dinari, obračun sa Talijanima na vijaduktu zvanom Bendr, napad na motoriziranu talijansku kolonu kod Senja nakon napornog marša iz Drežnice nakon kojeg su se istog dana vratili u Drežnicu.

Proleteri su dobro upamtili i napade na četničke busije u Gomirju, na ustaška uporišta u Blagaju i Siču, južno od Karlovca, razbijanje talijanske kolone kod Plitvičkog Ljeskovca, Brloga, okršaje iz zasjeda između Crnog Luga i Gerova, kojom prilikom su zapalili 30 neprijateljevih kamiona i oslobodili više od 400 naših ljudi koje su Talijani odvodili u logore. Sličan uspjeh postigli su i prilikom sačekivanja talijanske vojne kolone kod Mrzlih Vodica i Jelenja. Tu je i borba za oslobođenje Bosiljeva, žestoki okršaji, zajedno sa Žumberačko-pokupskim odredom i dijelovima Dolenjskog NOP odreda tijekom neprijateljeve ofenzive na Žumberak, 7. listopada i vješto manevriranje u drugoj neprijateljevoj ofenzivi, također na Žumberak, započetoj 28. listopada 1942.

Tih dana izveden je smion proboj u neprijateljsku pozadinu, a potom i pokret na Kordun – u Gornji Sjeničak gdje je, nakon pola godine žestokih borbi, zajedno sa Žumberačko-pokupskim odredom, ušao u sastav nove 13. udarne narodnooslobodilačke brigade „Josip Kraš“ (kasnije preimenovna u brigadu „Rade Končar“).

Bojan Mirosavljev