Datumi SPOMEN NA TITA (4.5.1980. – 4.5.2017.) PDF Ispis E-mail

Bio je 4. svibanj 1980. U 18.43 sati Tanjug šalje u svijet vijest: Umro je Tito. Petog svibnja, u rano jutro, „Plavi vlak“ krenuo je iz Ljubljane prema Beogradu, noseći kovčeg sa posmrtnim ostacima predsjednika Tita, do posljednje stanice njegova životnog puta. U glavni grad  SR Hrvatske, „Plavi vlak“ ušao je u 10 sati i 30 minuta.

 

Po tmurnom i kišnom vremenu, nepregledna kolona građana, od ranog jutra slijevala se prema zagrebačkom Glavnom kolodvoru. Došli su da odaju počast Titu. I dok je vojna glazba svirala posmrtni marš „Slava herojima“, vlak se polako zaustavio na prvom peronu. Kovčeg sa posmrtnim ostacima, iznijeli su oficiri garde i položili ga na odar ispred glavne zgrade, gdje su, uz ogromnu masu Zagrepčana, bili i članovi Titove obitelji. Izaslanstvo Grada Zagreba položilo je vijence na odar. Pjevački zborovi potom su zapjevali puntarsku pjesmu „Zdignite brati“. Nakon oproštajnog govora predsjednika Gradske  organizaije SK Zagreba, zbor je zapjevao „Druže Tito, mi Ti se kunemo“, a onda je uslijedila zagorska pjesma, koju je toliko volio Tito slušati: „Za svaku toplu riječ, od sveg ti srca hvala“. Točno u  11 sati i 12 minuta, dvije lokomotive „Plavog vlaka“ – „Sutjeska“ i „Neretva“ sirenom su najavile svoj polazak.

Osmi svibanj… U ranim popodnevnim satima, upravo na dan kada pada 35. obljetnica oslobođenja grada heroja, Zagrepčani su pohitali sa ulica da u svojim domovima, školama, vojarnama ili tvornicama, uz televizijski ekran isprate Tita do njegova vječnog doma – Kuće cvijeća u Beogradu.

Podsjetimo: Josip Broz završio je bravarski zanat u Sisku, te se zaposlio u Zagrebu kao kovinarski radnik, a radio je i u tvornicama u Sloveniji, Češkoj, Njemačkoj i Austriji. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata bio je na raznim bojištima, a 1916. , bježi u Petrograd, gdje sudjeluje u boljševičkim demonstracijama. Vrativši se u Zagreb 1920., postao je članom KPJ. Godine 1928., izabran je za političkog sekretara MK KPJ, a iste godine je uhićen i osuđen na tzv. bombaškom procesu na 5 godina robije, koju je izdržao u Lepoglavi i Mariboru. U Beču je 1934., kooptiran u Politbiro CK KPJ i dobiva pseudobnim Tito. Pod ilegalnim imenom Valter radio je u Kominterni u Moskvi 1935-36. Vrativši se u Jugoslaviju 1936., ponovo je izabran za člana Politbiroa CK KPJ. Godine 1937., organizirao je osnivanje KP Slovenije i KP Hrvatske, te preuzima rukovođenje KPJ.

Nakon napada fašističkih sila na Jugoslaviju, formirao je Vojni komitet za pružanje otpora okupatorima, a na njegovu inicijativu Politbiro CK KPJ je 4. 7. 1941., donio odluku o dizanju oružanog ustanka. Za vrijeme antifašističkog rata bio je vrhovni komandant NOV Jugoslavije, inicijator stvaranja zemaljskih antifašističkih vijeća i AVNOJ-a kao temelja budućega federativnog ustroja Jugoslavije. Na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu 1943., izabran je za predsjednika  NKOJ-a. Nakon neuspjeha njemačkog desanta na Drvar, odlazi na Vis, gdje je u 1944., sklopio sporazum s predsjednikom  kraljevske vlade Ivanom Šubašićem. Godine 1945., formirao je zajedničku Privremenu vladu DFJ, koju su priznali saveznici.

Po završetku rata zauzeo je ključne političke i državne položaje. Između 1945., i 1948., uspostavljen je autoritativni komunistički sustav. Braneći nezavisnost zemlje i samostalnost KPJ sukobio se sa Staljinovom hegemonističkom politikom. Godine 1950., potaknuo je gospodarsku i političku reformu, a 1953., izabran je za predsjednika Republike. Suočen s opasnošću sovjetske vojne intervencije u Jugoslaviji traži podršku na Zapadu,  te dobiva vojnu i ekonomsku pomoć Zapada i ulazi u Balkanski savez s Grčkom i Turskom.

Od sredine 1950-ih i početkom 1960-ih posjećuje mnoge novooslobođene izvanblokovske zemlje zagovarajući politiku miroljubive koegzistencije. Jedan je od osnivača i vođa pokreta nesvrstnosti, a 1970., inicira temeljitu reformu federacije i jačanje državnosti republika, koja se učvršćuje ustavnim amandmanima 1971., a zatim i Ustavom 1974. godine. 1974., izabran je za doživotnog predsjednika Republike i doživotnog predsjednika SKJ.  Na njegovu pogrebu 8. 5. 1980., u Beogradu bilo je 209 delegacija iz 127 zemalja. Nikada u povijesti, sahrani jednog šefa države nije nazočio tako velik broj državnika, suverena i ministara.

Bojan Mirosavljev