Obljetnice BITKA NA NERETVI PDF Ispis E-mail

U dolini Neretve, od 9. veljače do 23. ožujka 1943., vodila se jedna od najdramatičnijih bitaka narodnooslobodilačkog rata – operacija „Weiss II“, poznata i kao bitka za spašavanje 4000 ranjenih i bolesnih partizana koje je trebalo spasiti od neprijatelja i prebaciti preko Neretve u istočnu Hercegovinu i Crnu Goru

Događaji koji su prethodili i doveli do bitke na Neretvi počeli u se odigravati još u siječnju 1943. Tada su Nijemci, Talijani, ustaše, domobrani i četnici počeli ofenzivu u srednjoj Hrvatskoj, Dalmaciji i zapadnoj Bosni protiv glavnine NOVJ oko Vrhovnog štaba da bi uništili tu grupaciju i likvidirali „Titovu državu“. Prateći razvoj situacije na frontama, Tito je došao do zaključka da s Operativnom grupom divizija koja nije bila obuhvaćena Četvrtom neprijateljskom ofenzivom, a to su bile 1. i  2. proleterska  i 3. udarna divizija, poduzme ofenzivu, i to ondje gdje je neprijatelj najmanje očekivao. Time je Tito namjeravao ostvariti svoju zamisao iz studenog prethodne godine o prenošenju težišta operacija u istočne krajeve zemlje, kako bi se pružila efikasna pomoć tamošnjim partizanskim jedinicama, ponovno rasplamsao ustanak u istočnom dijelu Jugoslavije i ugrozile komunikacije vitalne za neprijatelja.

U neprijateljskom obruču

Protiv Glavne operativne grupe, na čelu s Vrhovnim štabom, koju su sačinjavali 1. i 2. proleterska, 3. udarna, 7. banijska i 9. dalmatinska divizija – ili oko 24 tisuće boraca – neprijatelj je angažirao gotovo osam divizija, odnosno više od 80 tisuća vojnika i 20 tisuća četnika Draže Mihailovića.

Da bi se ostvarile odluke o ofenzivi, Tito je 8/9. veljače 1943., pozvao u Duvno komandante divizija i saopćio im svoju namjeru. Divizije su odmah prešle u napad i ubrzo prodrle u dolinu Neretve i Rame, oslobodile više gradova, među kojima Gornji Vakuf, Imotski, Jablanicu i potpuno uništile talijansku diviziju „Murge“. Partizanske jedinice došle su do značajnih borbenih sredstava, tenkova i artiljerije, koje kasnije nisu mogle prebaciti preko Neretve, pa su ih uništile u valovima nabujale rijeke.

U ofenzivu su se uključile još dvije divizije – 9. dalmatinska i 7. banijska, koja se u borbama povlačila s Banije. Za ovu diviziju, u početku, nije bilo predviđeno da napusti teritorij Banije, ali kako je bila uvučena u borbe, krenula je prema Neretvi i tek se ljeti 1943. , nakon bitke na Sutjesci, vratila na Baniju. Deveta dalmatinska tek se formirala sredinom veljače u Imotskom i odmah prešla u napad prema Posušju, Rakitnu i zatim krenula u dolinu Neretve, osiguravajući glavnu grupaciju od Mostara, odakle se kretala velika grupacija talijanskih vojnika i četnika. No, najveća operativna teškoća nastala je zbog toga što 1. proleterska  brigada nije čvrsto zadržala Ivan-sedlo, čime bi štitila lijevi bok operativne grupe od Sarajeva, nego je otišla prema Konjicu. To su Nijemci iskoristili i s borbenom grupom „Anacker“ izbili na Ivan-sedlo i ojačali svoje i četničke snage u Konjicu.

Najteža, krajnje kritična i dramatična situacija nastupila je posljednjih dana veljače. Od Bugojna i Gornjeg Vakufa prodrle su do Maklena, iznad Prozorske kotline, neprijateljske snage u jačini dviju divizija – 717. pješačka divizija i borbena grupa „Vogl“, sastavljena od 738. puka i dijelova artiljerijskog puka 718. divizije i 5. ustaškog zdruga. Stigle su na samo nekoliko stotina metara od glavne kolone ranjenika, koja se kretala cestom prema Prozoru i Neretvi. Ispred tih njemačko-ustaških snaga nalazila se 7. banijska divizija i 3. krajiška brigada.

Tito je štabu 7. divizije javio: „Iza vas je 4000 ranjenika i bolesnika naše vojske. Neprijatelj ne smije prodrijeti u Prozor“! Ali te snage bile su preslabe da zaustave Nijemce i ustaše. Neprijatelj je istodobno vršio snažan pritisak iz Sarajeva i Mostara.

U tako izuzetno teškoj situaciji, kada su ranjenici stigli na puškomet njemačkih divizija i kada je zapravo doveden u pitanje opstanak svih jedinica NOVJ u dolini Rame i Neretve, Tito je 28. veljače  u selu Gračanici blizu Prozora sazvao sjednicu CK KPJ, Vrhovnog štaba i AVNOJ-a. Trebalo je naći rješenje kako da se probije neprijateljski obruč, spasu ranjenici, ostvari prodor prema istoku. Odlučeno je da se, prvo, izvede protuudar prema Gornjem Vakufu – protiv njemačko-ustaške grupacije koja je najviše ugrožavala sudbinu ranjenika. Zatim treba odbaciti neprijatelja prema Bugojnu, hitno obrnuti frontu i prići forsiranju Nerertve, razbiti četnike Draže Mihailovića, prebaciti ranjenike i onda poduzeti opći napad za uništenje četnika i njihovih talijanskih saveznika u istočnoj Hercegovni, Crnoj Gori i Sandžaku.

Rušenje mostova

U međuvremenu, Tito je naredio inženjeru Vladimiru Smirnovu, načelniku Tehničkog odjela Vrhonog štaba, da poruši sve mostove na Neretvi. Time će neprijatelja dovesti u zabludu o svojim  namjerama. Rušenje mostova na Neretvi njemački i talijanski izviđači odmah su registrirali. Generali Lohr i Luters bili su čvrsto uvjereni da se „Tito želi probiti na sjever“. Zato su počeli pomicati svoje jedinice. U protunapad od Makljena prema Gornjem Vakufu išlo je devet brigada – 1., 2., 3. i 4. proleterska, 1. dalamtinska, 3. krajiška, 7. i 8. banijska i dva bataljuna 16. brigade, pod komandom 1. i 2. proleterske i 7. banijske divizije. Treća udarna i 9. dalmatinka divizija osiguravale su protuudar od Sarajeva, Livna i Mostara.

Treći ožujka bio je najpresudniji dan u cijeloj bitki na Neretvi. Toga dana je devet partizanskih brigada, uz pomoć Tenkovske čete i Artiljerijskog diviziona Vrhovnog štaba, krenulo u opći napad. Došlo je do paklenog sudara. Udar partizanskih divizija već je sutradan bacio Nijemce i ustaše natrag prema Bugojnu i Jajcu. Gornji Vakuf je oslobođen. Stvoreni su uvjeti za spas ranjenika i njihovo prebacivanje preko Neretve. Čim su njemačke divzije s ustašama odbačene, Tito je ponovno poduzeo manevar koji je opet iznenadio njemačke generale. Brzo je pregrupirao svoje snage, promijenio pravac njihova nastupanja za gotovo 180 stupnjeva i krenuo u dolinu Neretve da što prije prijeđu rijeku i krenu u istočnu Hercegovinu. Manevar je izveden brzo, i pet partizanskih divizija postavljeno je u poziciju za nastupanje prema istoku preko Neretve.

Peti ožujka Tito je naredio forsiranje Neretve u rajonu Jablanice. Svojim komandantima rekao je da je pravac nadiranja glavnih snaga s ranjenicima od Prozora prema Jablanici i preko planine Prenj, dalje prema istoku. Naglasio je da je to stroga tajna. Drugoj proleterskoj diviziji naredio je da prijeđe Neretvu kod porušenog mosta u Jablanici, a inženjeru Smirnovu da pokraj toga mosta napravi prijelaz za cijelu grupaciju i ranjenike. Prijelaz preko Neretve počeo je u noći 6/7. ožujka. Na čelu se nalazilo odjeljenje bombaša dobrovoljaca iz 3. bataljuna 2. dalmatinske brigade. Oni su neopaženo  prešli preko porušenog mosta, uništili četničko osiguranje i stvorili uvjete za prijelaz drugih jedinica. Time je otvoren prolaz glavnini i ranjenicima da iziđu iz kotla Neretve i počnu nastupati u istočnu Herecegovinu. Neke jedinice prešle su Neretvu blizu Konjica, koje su branile jake njemačko-četničke snage.

Prilikom prijelaza Neretve najteže je bilo prebaciti ranjenike i oboljele od tifusa. Prebacivanje preko improviziranog mosta kod Jablanice izvršeno je pod neprekidnom paljbom neprijateljske artiljerije i bombardiranjem avijacije. Zatim je ranjenike i bolesnike trebalo što brže prebaciti na prostor Borci-Boračlo jezero, kako bi se izbjegla opasnost od nadiranja neprijatelja uz Konjica. Od Jablanice do Čičeva to je bilo moguće jedino planinskom stazom na padinama Prenja. Vrhovni komandant  je za prijenos ranjenika odredio cijelu 9. dalmatinsku diviziju, 8. banijsku brigadu i talijanske zarobljenike. Jedinice koje su prenosile ranjenike i bolesnike zahvatila je epidemija dizenterije i tifusa, što je znatno smanjilo njihovu borbenu sposobnost. Osma banijska brigada bila je gotovo potpuno izbačena iz stroja. Epidemija je zahvatila i ranjenike. Premoreni i gladni borci i ranjenici teško su odolijevali tim opakim bolestima. Gotovo polovica oboljelih od tifusa podlegla je bolesti.

Ranjenici su spašeni

Za to vrijeme divizije Glavne operativne grupe nastavile su ofenzivu u istočnoj Hercegovini. Kada su evakuirani svi ranjenici i bolesnici, među posljednjima je preko Neretve prešao Tito s najbližim suradnicima. Bitka za spašavanje ranjenika bila je uspješno završena. Prema Titovoj ocjeni, u bitci na Neretvi ostvareni su planovi Vrhovnog štaba. Četvrta neprijateljska ofenziva je propala. Opkoljavanje slobodnog teritorija i uništenje snaga NOVJ nije uspjelo, zahvaljujući kontramanevru udarne grupe kod Neretve i Gornjeg Vakufa. Ranjenici su spašeni, a četnici Draže Mihailovića bili su likvidirani, i to u krajevima gdje su imali najjača uporišta.

Nakon puna dva mjeseca danonoćnih borbi, divizije oko Vrhovnog štaba stvorile su novi slobodni teritorij u Sandžaku i Crnoj Gori i malo predahnule. I neprijateljske snage morale su stati. Bilo je to malo zatišje pred novu buru, koja je nastupila 15. svibnja 1943., bitkom u dolini Sutjeske.

Bojan Mirsavljev

Ilustracija – Slavko Pengov: Prijelaz ranjenika preko Neretve (detalj).