Putokazi: BORAC BEZ PUŠKE PDF Ispis E-mail

Prvi broj lista „Slavonski narodnooslobodilački partizan“ izašao je 21. siječnja 1942. godine. Kasnije list dobija ime „Slavonski partizan“, a od sredine 1943. – „Glas Slavonije“ (koji je danas dnevna novina). U bogatoj izdavakoj novinskoj djelatnosti moguća je sistematizacija na centralne listove, vojne listove, oblasne, okružne, kotarske i gradske listove, pa i na listove koje su izdavale antifašističke organizacije žena i omladine

Od samog početka narodnooslobodilačke borbe u mnogim krajevima Hrvatske izlazili su brojni listovi, bilteni i časopisi koje su izdavala partijska rukovodstva, od Centralng komiteta KPH pa do kotarskih i mjesnih komiteta, rukovodstva SKOJ-a, odbori Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte Hrvatske, Savezi mlade generacije, Antifašističke fronte žena, narodnooslobodilački odbori, kao i mnoge partizanske jedinice i komande, od Glavnog štaba Hrvatske, pa do četa i vodova.

Tako je bilo i u Slavoniji. Prvi letak napisao je Karlo Mrazović Gašpar, nakon što su ustaše 29. prosinca 1941, spalile sela Gornje Vrhovce i Kantrovce. Tada već postoje priručne tiskare, zvane „tehnike“ pri okružnim komitetima KPH u Slavonskom Brodu, Osijeku i Novoj Gradiški, koje su tiskale golemu količinu biltena, letaka, proglasa i brošura. Prvi broj lista „Slavonski narodnooslobodilački partizan“ izašao je 21. siječnja 1942. godine,. Tiskano je četiri broja, sve do polovice 1942., kada list dobija ime „Slavonski partizan“. List je izlazio dvomjesečno, izdano je deset brojeva – posljednji je izašao 13. lipnja 1943. Redakciju lista sačinjavali su: Pavle Gregorić, Karlo Mrazović, Josip Cazi, Zorko Golujb, Zdenko Has i Mira Gumhalter. Već 24. lipnja 1943., umjesto „Slavonskog partizana“ izlazi „Glas Slavonije“ (koji je danas dnevni list).

U okviru vojnog tiska, tijekom 1942., diferenciraju se dvije skupine listova. Prvu čine listovi odreda i štabova operativnih grupa i zona, a drugu – brigadni listovi. Brigadni listovi  (a pred kraj godine i divizijski listovi) predstavljaju novu kvalitetu u razvoju tiska. Tijekom 1942., moglo bi se reći, da je većina jedinica (od bataljuna do divizije) izdavala i svoj list. Osim „Slavonskog narodnooslobodilačkog partizana“ ima drugih listova diljem Hrvatske. Izlazili su mnogi vojni listovi i bilteni: „Partizan“, glasilo Glavnog štaba Hrvatske, „Narodni borac“ na Kordunu, „Partizanski vjesnik“ i „Lički partizan“ u Lici, „Šamarički partizan“ i „Banijski partizanski vjesnik“ u Baniji, u Dalmaciji „Partizanski borac“ i „Dalmatinski partizan“, u Hrvatskom primorju „Primorsko-goranski partizan“, „Primorski borac“, „Sloboda Liberta“ i „Partizanske novine“.

Partizanske tiskare

Česti pokreti jedinica, blizina borbenih položaja, privremeno gubljenje slobodnih teritorija, pomanjkanje tiskarskog materijala – bili su otežavajuće okolnosti u radu partizanskih tiskara, uključujući i one koje su radile za račun i pod rukovodstvom i zaštitom komandi i jedinica NOV i PO Hrvatske. Tiskare su u većini slučajeva bile tako organizirane da su mogle pratiti pokret jedinica i zadovoljavati njihove potrebe u propagandnom, političko-informativnom i drugom pisanom (tiskanom) materijalu. One su bile vješto sklanjane i maskirane tako da je neprijatelj teško dolazio do njih i onda kad su radile na okupirnom teritoriju.

Već prve ratne godine (1941.) ilegalno su izlazili u okupiranom Zagrebu „Srp i čekić“, glasilo CK KPH, „Vjesnik radnog naroda“ i „Vjesnik Jedinstvene nacionalnooslobodilačke fronte Hrvatske“. U Sušaku je Okružni komitet KPH sredinom kolovoza 1941., pokreno tjednik „Crveni vjesnik“, odnosno „Primorski vjesnik“, a u Splitu je PK KPH za Dalmaciju izdavao list „Naš izvještaj“. Na oslobođenom području izlazili su prve ratne godine „Gerilac“, list Bosne i Like u Drvaru, „Drežnički borac“ u Gorskom kotaru i „Naš izvještaj“ na Kordunu. Pojedini primjerci listova i biltena prolazili su kroz stotine ruku, bili su čitani u grupama i na skupovima, te predstavljali osnovno sredstvo informiranja, propagande i objašnjavanja ciljeva narodnooslobodilačke borbe i raskrinkavanja laži i politike okupatora, izdaje kvislinga i ostalih narodnih neprijatelja.

Partizanski tisak je usmjeravao, upućivao, mobilizirao, otvarao perspektivu sretnije budućnosti i podizao u narodu vjeru u vlastite snage i u njegovu konačnu pobjedu. U skladu s partijskom politikom ravnopravnosti svih naroda i narodnosti, izlazili su i listovi i bilteni tiskani na jezicima narodnosti koje žive na području Hrvatske. Vojni listovi, časopisi i bilteni koje su izdavali štabovi operativnih grupa i zona, partizanski odredi i druge vojne jedinice, pisali su o borbama partizanskih jedinica, o podvizima i junaštvu pojedinih boraca, o njihovoj snalažljivosti, o drugarstvu i disciplini, tumačili ciljeve i prikazivali uspjehe narodnooslobodilačke borbe, obavještavali o stanju na bojištima u zemlji i na savezničkim frontama i tako pridonosili učvršćenju i podizanju borbenog morala i razvijanju hrabrosti i drugarstva među borcima. I najmanje partizanske jedinice, čete pa čak i vodovi imali su nerijetko svoje novine, najčešće pisane rukom, koje su pisali sami borci, i to o borbama u kojima su sudjelovali, o podvizima, drugarstvu, o higijeni i o drugim zgodama iz svojega svakodnevnog života.

„Pročitaj i daj dalje“

Kad je riječ o slobodi tiska, podsjećamo: i pored toga što je zakonodavstvo Kraljevine Jugoslavije, bar do 6. siječnja 1929., formalno garantiralo „slobodu štampe“, radnički tisak stalno je bio pod udarom i progonom policije i cenzure. Primjerice, samo „Borba“ je 38 puta zabranjivana, da bi njen posljednji broj (između Prvog i Drugog svjetskog rata) izašao 13. siječnja 1929. Urednici „Borbe“ Ognjen Prica i Josip Kraš osuđivani su na višegodišnju robiju. Kako navodi Božidar Novak u svojoj knjizi „Hrvatsko novinstvo u 20. stoljeću“ – građanski tisak i novinstvo Hrvatske nestali su do kraja travnja 1941. Predratne dnevnike zamijenili su dnevnici nove države, nove politike, nove ideologije. No, postojao je i drugi izvor informiranja koji je pružao drugačije viđenje događaja u svijetu i Hrvatskoj. Bili su to listovi koje je izdavala KP Hrvatske. U Zagrebu je nastavio izlaženje predratni „Vjesnik radnog naroda“. U broju 7., krajem lipnja 1941., list donosi Proglas CK KPH u povodu napada na SSSR. Bio je to prvi broj „Vjesnika“ koji je tiskan nakon raspada Jugoslavije i osnivanja NDH, jedini list u Zagrebu koji je pisao i razmišljao drugačije. Dana 11. kolovoza pojavio se „Vjesnik hrvatske jedinstvene nacionalnooslobodilačke fronte“. U broju 2., od 21. kolovoza, javlja se prvi put glavno geslo antifašističke borbe: „Smrt fašizmu – sloboda narodu“. Tiskanje broja 9., prekinuo je napad ustaške policije u tiskari u Klaićevoj. U pucnjavi je ubijen Janko Gredelj. Ranjen je i Ilija Engel, koji je izbjegao hapšenje odnijevši nekoliko brojeva lista. Bit će ubijeni i dragi sudionici u tiskanju i distribuciji antifašističkih listova u Zagrebu i Hrvatskoj. Ilegalni „Vjesnik“ uređivali su: Šime Balen, dr. Mladen Iveković, dr. Pavle Gregorić, dr. Vladimir Bakarić i Otmar Kreačić. Ilegalni antifašistički listovi početkom rata tiskali su se u nakladama od 500 do 2000 primjeraka. No, njihov domet i utjecaj ne može se mjeriti po tome. Njihova rasprostranjenost temeljila se na načelu „pročitaj i daj dalje“. Uz  to, poruke centralnih listova umnožavane su u mnogim manjim ilegalnim „tehnikama“.

Okosnicu antifašističkog tiska Hrvatske od prvog dana rata bio je „Vjesnik“. Od prvih dana okupacije do broja od 12. svibnja 1945., od kada izlazi dnevno u Zagrebu, „Vjesnik“ neprekidno izlazi sve do  20. travnja 2012.godine (sic!).

Bojan Mirosavljev