Tribina IME UTOPIJE PDF Ispis E-mail

Društvo „Povijest izvan mitova“ upriličilo je već tradicionalnu tribinu „Kultura dijaloga“ na temu „Ime utopije“. Uvodno izlaganje – prof. dr. sc Gordana Bosanac

 

U dvorani SABA RH upriličena je XI tribina „Kultura dijaloga“ u okviru Društva „Povijest izvan mitova“. Dobrovoljno i nestranačko udruženje istraživača, se bavi istraživanjem novije hrvatske povijesti u cilju ispravljanja ideološkog i mitskog povijesnog „revizionizma“, promovirajući temeljne civilizacijske vrednote i tekovine mira, slobode od straha, ljudskih prava, antifašizma, protufašističke oslobodilačke borbe 1941-1945., demokracije i socijalne pravde, suradnje i ravnopravnosti među narodima i državama.

Tema tribine bila je „Ime utopije“ – jugoslavensko samoupravljanje kao izigrani projekt emancipacije (filozofsko-politički ogled) sa uvodnim izlaganjem prof. dr. sc. Gordane Bosanac. Kako je istaknuo dr. sc. Tomislav Badovinac, voditelj tribine – analiza socioloških, političkih i kulturoloških promjena i pokreta u zemljama bivše Jugoslavije svojevrsni je nastavak ranije autoričine knjige „Utopija i inauguralni paradoks“ te potvrda i nadopuna njenih osnovnih teza. U njoj problematizira koncept socijalizma i socijalističkog samoupravljanja, te ideje pravednosti, besklasnog društva i oslobođenja rada u kontekstu jugoslavenskog ideološko-političkog sustava, kao i percepciju tih pojmova u praksi u suvremenom društvu.

Jugoslavensko samoupravljanje kao „izigrani projekt emancipacije“, autorice Gordane Bosanac, nastavak je njezina znanstvenog istraživanja teme o fenomenu utopije, te jugoslavenskog socijalističkog političkog „eksperimenta“. Ovoga puta je u središtu razmatranja jugoslavenski politički eksperiment pod nazivom „samoupravljanje“. Naime, u periodu nakon raspada jugoslavenske političke zajednice, pojam samoupravljanja je postao odiumom svih postkomunističkih poredataka. Jednosrtavno, samoupravljanje se željelo istisnuti iz teorijskih elaboracija.

Utopijski projekt bez prvog imena

Kako je naglasila Gordana Bosanac, ovo „ime utopije“ je igra asocijacije na Eccovu Ime ruže, s time da ovo niti je roman niti historija, nego pokušaj filozofsko-političkog razmatranja jednog jedinstvenog povijesnog društvenog eksperimenta na državno-pravnoj razini koji se provodio u bivšoj Jugoslaviji od 1950. do njenog kraja 1991. godine. U ovoj sam knjizi „pokušala kritički pokazati jedan utopijski projekt koji nije dobio svoje ime, odnosno, čije ime nije odgovaralo njegovoj stvarnosti, njegovoj ideji, napokon njegovu sadržaju i svojemu smislu“.

Danas smo u paradoksalnoj situaciji da branimo ono što se nije uspjelo ostvariti i što nije ugledalo svjetlo dana: socijalističko samoupravljanje, braniti nešto čega nikad i nigdje nije bilo niti je ikad zaživjelo, posebno komunizam i komunistička vizija besklasnog društva. „Zato se moja knjiga bavi uglavnom sa tri osnovne stvari: prvo, propagandni antikomunistički nasrtaj na pojam i sadržaj socijalizma i komunizma njihovim potpunim negiranjem i lustracijom pojma i zatim i osoba; drugo, je sadržano u mom pokušaju kritike analize neuspjeha uspostave tzv. „socijalističkog samoupravljanja“, kao sustava koji se nije uspio realizirati nego emancipacijski projekt izvrnuti u fenomen inauguracije. Taj pojam i proces je središnja okupacija u mojem tekstu, kojim pokušavam objasniti prirodu obmane i samoobmane jednog društva i njegovog sustava. Treće, na kraju u knjizi donosim veoma kratki pregled razvoja tzv. inauguralnog socijalizma, kao sustava izgrađivanja ideje koja se nasilno gradi na samoproglašenju, uvođenju njenog imena u život i stvarnost u kojoj samo ime ne može oživiti ideju“.

Kako objašnjava autorica, prvi dio je osvrt na antikomunističku histeriju, nekulturan i nepovijesni obračun sa suvremenicima i svjedocima vremena protiv fašizma, jednom jedinom tezom da je sve pod vodstvom komunista bio samo i jedino zločin, pa i sam antifašizam izjednačen je s fašizmom i time ostaje bez značaja. Pri tome se nastoji lustrirati povijesne pojmove, a dvostoljetnu borbu radničke klase svijeta svesti na okvire nekog posebnog tipa „terorizma“. U povijesti su uvijek postojali periodi radikalizacije i negacije političkih pojava, i uvijek su se preispitivala njihova vrijednosna dimenzija, ali ovakva vrsta krivotvorenja cijele epohe neviđeni je kulturološki skandal i znak retrogradne primitivizacije nekih društvenih sredina. Tome se može oduprijeti samo kritičko-znanstveno bavljenje povijesnim pojavama, naglašava autorica – kritičko, a ne negatorsko i pljuvatorsko poništavanje minulih epoha. Dodaje: pokušala sam u svojoj studiji jugoslavenskog samoupravljanja kritički sagledati njegov domet i došla sam do zaključka da često rabljen pojam ideologije nije dovoljan za sav opseg onoga što je bila njegova pojava. Ideologija je, kako „to volim navoditi riječi prijatelja Ive Paića: sluđena svijest koja sluđuje drugu svijest“, dakle jedna usmjerena djelatnost nabjeđivanja drugog radi postizanja vlastitih ciljeva. Inauguracija je više od toga: ona ne djeluje na taj način, jer ona se ne trudi oko toga da svijest drugog nešto prihvati ili odbije nego oko imenovanja i statusa zbilje, realnosti koja je svoje ime i ništa više.

Nefunkcionalno postojanje jedne partije

Inauguracija je riječ koja se posebno odnosi na stvarnost nečega što je uvedeno, a nije realno, ne zato jer je utopijsko ili ideološko, nego zato jer ime ne oživljava stvarnost, nije dovoljno za njegovu istinu, upozorava autorica. Sistem jugoslavenskog samoupravljanja razvijao se od 1950. godine i stvorio je najsavršeniji sustav koji je ikada igdje postojao. Puhovski to naziva savršenim ikebana-sustavom, a ja smatram da je zahvaljujući inauguralnom zahvatu, silnom uvjerenju da pravo i zakon osigurava realnost onoga što je u zakonu važeće, stvoren savršen, nedostignuti stupanj inauguralizma kojim jedino možemo razumjeti takve tvorevine, koje dakako, nisu izdržale nalet svega onoga što se jugoslavenskoj federaciji dogodilo. Stoga je suvišno pitanje: je li se jugoslavenski sustav samoupravljanja mogao održati, je li se ikad mogao ostvariti? Kako kaže autorica, u knjizi je nastojala pokazati njegove osnovne mane, a među prvima je nesuvremeno i nefunkcionalno postojanje jedne partije; Saveza komunista, što je teško remetilo u samom začetku, mogućnosti samouravljanja. Ono samo trebalo se modernizirati a partija u svom načinu jedine partije – ukinuti.

Ima li jugosalvensko samoupravljanje sve nasljeđe. Vrlo slabašno, ali ima. Treba ga proučavati baš na ovom neuspjehu inauguralizma, na pogreškama i nesuvremenosti njegovih aktera koji se nisu odmaknuli od boljševičkih nazadnih dogmi, prevladali zaostale strasti klasne borbe l9. stoljeća…  Već se pod kraj u teoriji i raspravama javlja pitanje sučeljavanje kapitali i samoupravljanja, počinje dominirati ekonomska a ne samo politička dimenzija problema. Da je ona nastavljena dovela bi nas do novih rješenja. Već je Adre Gorz upozorio na nesuvremenost shvaćanja samoupravljanja kao imitacije parlamentarizma u radnim procesima: ono traži nove, drugačije oblike, a ne radničke savjete, traži ekonomske a ne političke dimenzije svoje konstitucije. Još dugo nema šansi da se vratimo bavljenju ovom temom. No, ove posijane klice saznanja možda će jednom negdje drugdje proklijati, zaključila je Gordna Bosanac.


Bojan Mirosavljev