Tribina u Dubrovniku BiH NA STAKLENIM NOGAMA PDF Ispis E-mail

Daytonskim „mirom“, simbolički i metaforički rečeno, BiH je navučena luđačka košulja – U Daytonskom sporazumu BiH nema, dva su entiteta: Federacija BiH i drugi s nazivom Republika Srpska i od tada je BiH na staklenim nogama

Na Tribini Udruge antifašista Dubrovnik održanoj 17. listopada, u Kongresnoj dvorani dubrovačkog hotela „Lero“, dr. Tomislav Išek, povjesničar iz Sarajeva, govorio je o povijesnim čimbenicima i aktualnim društveno političkim prilikama u Bosni i Hercegovini. Tema svakako aktualna i interesantna, jer se radi o susjednoj zemlji od koje nas dijeli oko tisuću kilometara kopnene granice, a Dubrovniku i okolici BiH je neposredno zaleđe. Naravno da nam je stalo i željeli bi da je u susjedstvu društveno političko stanje stabilno. Međutim, već dugo traju napeti odnosi između države, koju izgleda niko ne zarezuje, Federacije BiH i Republike Srpske, priča se da su tu i tamo po BiH kampovi mudžahedina, da u njoj utočište nalaze bivši ISIL-ovci, da je BiH „bure baruta“, stalno ponegdje iskri, najnovije u i oko Stolca... Dajemo nekoliko naglasaka s Tribine.

Prolazeći njenom manje više turbulentnom poviješću, dr. Tomislav Išek je naglasio da je BiH karakteristična po svojim posebnostima, prije svega kao zajednica naroda i nacionalnih posebnosti. Danas u BiH postoje tri povijesti, odnosno tri interpretacije povijesti. Povijesne su činjenice da Bosna i Hercegovina postoji od Berlinskog kongresa,1878. godine, kada je Austro-Ugarskoj dano da upravlja pokrajinama Bosnom i Hercegovinom. Bosna se, međutim, spominje 949. godine u djelu Konstantina Porfirogeneta „O upravljanju carstvom“. Tada je to bila mala zemlja, kakva je uostalom i danas, a kao takva malo znači u svjetskim relacijama. Izuzetak je bila 1914. godina, zbog atentata na Autro-Ugarskog prijestolonaslijednika Ferdinanda. BiH i Sarajevo došli su tada u fokus svjetskih zbivanja, koji su neposredno prethodili Prvom svjetskom ratu. Izuzetak je bila i 1984. godina, kada je u Sarajevu i okolici održana veličanstvena Olimpijada, a, nažalost, izuzetak si bile i devedesete godine prošlog stoljeća s tragičnim ratom koji je potrajao nekoliko godina, a BiH se opet našla u žiži svjetskih zbivanja.

Od prvog spomena, 949. godine, Bosna kao država ima dugu tradiciju. Ipak oni koji ne poznaju ili ne žele poznati povijest BiH, a nije ih mali broj, danas govore da Bosna nikada nije postojala, da danas ne postoji, niti će ikad postojati. Koliko je povijesno neistinita ta tvrdnja, koju naročito često koristi predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, kazuje pogled u povijest Bosne 14. stoljeća, kada je za vrijeme Tvrtka II. Kotromanića u sastavu države Bosne bio i Zadar i Split te otoci Hvar i Korčula, a Tvrtko je bio kralj i Bosne i Srbije. BiH je od vremena prvog spominjanja prošla kroz dosta vrlo različitih društveno političkih epoha i sa svakom novom, sve se iznova mijenjalo. Ugari su nekoliko puta pokušavali,ali nikada nisu uspjeli osvojiti Bosnu, vlast Osmanskog carstva trajala je gotovo petsto godina, da bi Berlinskim kongresom Osmansku vlast nad BiH naslijedila Auatro-Ugarska. Prvi svjetski rat ugasio je Austro-Ugarsku imperiju, a naši krajevi, vođeni jugoslavenskom idejom, su preko Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ušli u novu tvorevinu – Kraljevinu Jugoslaviju. Početkom Drugog svjetskog rata, 1941. godine, stvorena je kvislinška tvorevina NDH u kojoj je i najveći dio područja BiH, a pobjedom nad fašizmom i završetkom Drugog svjetskog rata BiH ulazi u sastav nove federativne Jugoslavije, utemeljene kao ravnopravna zajednica naroda i narodnosti.

U novoj Jugoslaviji, stvaranoj kroz NOR, BiH je ravnopravni dio. Tito kao generalni sekretar Partije i vrhovni komandant NOV i POJ, koji je jedini od velikih ličnosti u Drugom svjetskom ratu bio u prvim redovima NOB-e, kroz ratni boravak u BiH, gdje su se dogodile velike i odlučujuće  bitke u NOR-u, unatoč suprotnim mišljenjima, argumentirano se izborio za ravnopravni status BiH u novoj Jugoslaviji. Shvatio je da BiH nije ni Slovenija ni Hrvatska ni Srbija ni Crna Gora ni Makedonija, ali da može jedino biti s njima u zajednici naroda kao ravnopravna federalna jedinica. U tome su Titu pomogli vijećnici ZAVNOBIH-a na zasjedanju u Mrkonjić gradu 25. novembra 1943., koje je prethodilo II. zasjedanju AVNOJA u Jajcu od 27. do 30. novembra iste godine. Rezolucija ZAVNOBIH-a definira BiH kao zemlju ravnopravnih naroda,koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego zemlja svih njenih naroda. U toj se definiciji ogleda i Titova genijalnost i posebnost BiH za sva vremena.

Nažalost, ta je posebnost došla u pitanje raspadom Jugoslavije, koji se dugo naslućivao, a definitivno je zapečaćen agresijom, kao i u Hrvatskoj, i u BiH početkom prošlih devedesetih  To nije bio ni vjerski ni građanski rat, nego agresija snaga koje su prostor BiH i njene narode htjele konačno podijeliti. Huda je sudbina BiH da je gotovo 150 godina do današnjih dana u ovisnosti o dvije državotvorne ideje: s jedne strane velikosrpske, po kojoj je, još od Nikole Garašanina „Bosna uvijek bila srpska zemlja“, a s druge strane – velikohrvatske, s dugim aspiracijama da se BiH uklopi u Hrvatsku. Nije zato nimalo slučajno da su se lideri Srbije i Hrvatske, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman u predvečerje tragičnih agresija prošlih devedesetih dogovarali i kako će podijeliti BiH. Ratne strahote i zločine što ih je BiH doživjela u vrijeme agresije, u malom, ali vjerno prikazuju događaji u opkoljenom Sarajevu u te četiri strašne godine, iza kojih je, uz sve druge, ostalo pedeset tisuća invalida, preko deset tisuća poginulih, među kojima i više od tisuću djece, a da se ne spominju koncentracioni logori diljem BiH, sa živim kosturima i silovanim ženama, pa genocid u Srebrenici, sve redom zastrašujuće prizore i brojke. Agresija i rat donijeli su sporazum u u vojnoj zračnoj luci Petterson u američkom Daytonu. Taj sporazum, uz prisustvo i supotpis lidera velikih sila  zapravo je jedna od najvećih nesreća koja je zadesila BiH. Potpisnika: Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića odavno nema među živima, a tim je Daytonskim „mirom“ simbolički i metaforički rečeno, BiH navučena luđačka košulja. U Daytonskom sporazumu nema BiH, dva su entiteta: Federacija BiH i drugi s nazivom Republika Srpska. Od tada je BiH na staklenim nogama.

Nedavno je u Akademiji nauka BiH promovirana knjiga sa znanstvenog skupa „Od Daytona do današnjih dana“. O gotovo svim aspektima života postdaytonske BiH izlagali su znanstvenici i kroz argumentirano navođenje činjenica o BiH stvarnosti, njihovo viđenje je deprimirajuće. BiH danas je kao država slabija nego ikada u svojoj povijesti. Njena je sadašnjost sumorna. U Federaciji je 93 posto ljudi za ulaz BiH u EU, a u Republici Srpskoj tek 36 posto. Istovremeno, vlast je totalno nedjelotvorna i gotovo ništa ne funkcionira. Bez obzira radi li se o općini, gradu, kantonu, parlamentu Federacije BiH ili Republike Srpske, ništa ne funkcionira kao u drugim, čak i kako-tako uređenim državama. Dva entiteta imaju faktičnu prevlast nad državom.  Ustav BiH i stotinjak Ustavnih odluka niko ne poštuje, a aktualni političari „ponašaju se kao za švedskim stolom, uzimajući ono što im odgovara i koliko im odgovara“. Ne vode računa ni o državi ni o narodu, nego samo o svojim osobnim interesima i nema ko se nije obogatio. Na primjer, šef HDZ BiH Dragan Čović ima 12 krivičnih prijava, ali se ne poduzima ništa, nego optužbe u ladicama zastarijevaju pa, kao da se ništa kriminalno nije dogodilo, Čović proteklih dana, uz ostalo, grmi da je Stolac hrvatski grad i tendenciozno raspiruje strah i mržnju, jer Stolac nije ni hrvatski ni muslimanski ni srpski, već može biti samo grad ljudi koji u njemu žive.

U BiH ima pola milijuna nezaposlenih, natalitet je 1953. godine bio 38,5 posto, a sada je 1,2, ali su u BiH stvoreni etnički čisti prostori i taj proces traje. Puke sirotinje je sve više, tri su penzionera na jednog zaposlenog, a teško stanje i probleme moglo bi se nabrajati u nedogled.  Hrvati, Bošnjaci i Srbi neće nikada riješiti svoje dileme i probleme u takvoj BiH, jer ako ona, figurativno govoreći, ima luđačku košulju, sasvim je skeptično očekivati pametne izlaze i rješenja, posebno kada se BiH političari ponašaju kao rogovi u vreći i definitivno nisu u stanju napraviti pozitivan pomak. Proći će nekoliko izbornih ciklusa, dok stasa generacija mladih ljudi, sposobnih da naprave otklon od sadašnjeg neodrživog stanja i koji će znati naći pravi put za BiH. Taj put sada nije na vidiku i dok aktualni BiH političari ne siđu sa scene sreće nema!

Ipak, bez obzira što se uglavnom teškim riječima govori o stvarnosti postdaytonske BiH, optimista sam i vjerujem da BiH ima perspektivu da bude normalna i uređena država. Optimizam nalazim i u posebnostima BiH, jer kroz sve mijene i vrtloge od X. stoljeća do postdaytonskih dana, BiH je, u odnosu na sve druge zemlje u okruženju i šire, bila posebna po tome što u njoj, jedni s drugima, a ne jedni pored drugih, žive obični BiH ljudi: pravoslavci, katolici, muslimani i židovi, koji su nakon progona iz Španjolske našli životni prostor u takvoj posebnoj Bosni, najvećim dijelom u Sarajevu – rekao je uz ostalo dr. Tomislav Išek.

 

Krešimir Ladik