Spomen ploča na mulu u Gracu PDF Ispis E-mail

Nakon postavljanja Spomen ploče na „mulu“ u Gracu 29. rujna 2016. u znak zahvalnosti Britanskoj kraljevskoj armiji za spašavanje 402 mještana civila iz Graca i 27.000 civila iz Dalmacije u godinama 1943.-46. u Slobodnoj Dalmaciji bilo je više natpisa.

Obzirom, da bit sadržaja na Spomen ploči ne odgovara povijesnoj zbilji, koja proizlazi iz više različitih povijesnih vrela, odlučio sam da reagiram.

Anglo-američke snage sukladno Sporazumu između Vrhovnog štaba NOVJ i Saveznih komandi imale su ulogu pružanja pomoći u transportu i u iznalaženju mjesta na području južne Italije i Afrike za smještaj Zbjega, a ne za spašavanje Zbjega naroda Dalmacije i šire, kao cjeline, jer ta zasluga pripada isključivo partizanskim jedinicama 8.dalmatinskog korpusa NOVH i civilnim vlastima (narodno-oslobodilačkim odborima i centrima NOO Zbjega).

Podsjećam, da je krajem prosinca 1943. i početkom siječnja 1944. s područja dalmatinske Zagore, Priobalja i otoka na otok Vis u tisućama pristiglo stanovništvo, uglavnom, svih uzrasta, a najviše djece i žena, da bi izbjegli zvjerstva njemačkih OS i njihovih domaćih slugu.

Početni bijeg naroda ispred neprijateljskog noža bio je spontan, da bi u najkraćem vremenu postao organizirani zbjeg pod rukovodstvom civilnih organa vlasti i uz maksimalno angažiranje partizanskih jedinica, odnosno NOVJ.

Prve grupe zbjega, zajedno s narodom iz otočnih mjesta krenule su prema Visu 25.12.1943., a već 30.12.1943. iz Komiže otišla je za Italiju prva grupa od 2.600 izbjeglica s dva partizanska i jednim engleskim brodom. Od početka 1944. ubrzano se prebacivao zbjeg u južnu Italiju, oko 36.674 osobe – neborbenog stanovništva. Kako su smještajni kapaciteti u južnu Italiju bili ograničeni, većina Zbjega s područja Dalmacije prebačena je u sjevernu Afriku. Tamo je na Sinajskom poluotoku uz sam Sueski kanal, u predjelu EL SHATTA, uz pomoć engleskih vojnika, izgrađen veliki logor – šatorski grad u kojem je, sve do oslobođenja Dalmacije, živjelo oko 30.000 izbjeglica u svim smještajnim mjestima. Sa zbjegom rukovodili su timovi centara NOO Zbjega, autonomno, bez uplitanja anglo-američkih snaga.

Zbjeg, pod žarkim nebom Afrike, izložen brojnim teškoćama i daleko od rodne grude visoko je držao zastavu svoje nepokorene zemlje. Svojom neizrecivom odanošću NOB-u, izvanrednim organizacijskim sposobnostima, radinošću i svojim općim držanjem, on je tada stekao velike simpatije egipatskog naroda i savezničkih vojnika, a time i čitave NOB-e.

U navedenom Sporazumu sa saveznicima, između ostalog, piše: „Sve izbjeglice u jugoslavenskom zbjegu imaju se smatrati aktivnim pristalicama maršala Tita i uživaju sva prava savezničkih jugoslavenskih partizana“.

Dakle, vidjeti tuđu malenkost, a ne vlastite podvige i velika djela u nijednoj spomen riječi je zaista nešto, što zdrav razum ne može prihvatiti. Neki bi rekli: „Naša posla!“

Krešimir Sršen, prof.