OSVRT NA MASOVNE FAŠISTIČKE ZLOČINE NAD MOSORSKIM CIVILIMA PDF Ispis E-mail

Slobodna Dalmacija od 2. listopada 2016., u prigodnom tekstu objavljenom nakon održavanja komemoracije na groblju u Gatima, povodom 74. obljetnice civilnih žrtava fašizma, pobijenih od četničkih ruku popa Momčila Đuića, u organizaciji talijanske vojske i uz podlo učešće ustaške vlasti na čelu sa dr. Antom Luetićem, županom Velike župe Cetinske (VŽC)

 1. listopada 1942., u podnaslovima naznačava: „Poljica obilježila 74. godišnjicu pokolja 96 Poljičana u Gatima“ i „Andrija Pivčević, jedini preživjeli: Oprostimo!“.

U sadržaju teksta, navodeći tko je položio cvijeće nije napisano da je u tome učestvovala i delegacija Zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista Splitsko-dalmatinske županije, jedina udruga koja kontinuirano brine o očuvanju, njegovanju i promicanju svih vrijednosti antifašizma Hrvatske, kao tekovina i tradicija civilnog i demokratskog svijeta.

No to nije jedini razlog zbog kojeg ovog pišemo.

Naime, gospodin Andrija Pivčević, nakon vrlo tužnog i bolnog iznošenja sjećanja, koje je kod prisutnih izazvalo jezu i izmamilo brojne suze, a posebno kod potomaka žrtava, iznenađujuće je konstatirao kako su u njegovom mjestu Gatima ubijali: Talijani, Nijemci, četnici i partizani – komunistički zločinci, a jedino ustaše nisu… Rečeno ne odgovara povijesnoj zbilji, odnosno činjenično je neuravnoteženo i daje potpunu krivu  sliku.

 

Ako, zaista, želimo dobro vlastitome narodu, krajnje je vrijeme da se naučimo služiti istinom, a ne da za njom vapimo i da istovremeno ispod stola „držimo fige“, da ne bi vidjeli i osudili „svoje“ zločine i zločince, nego samo tuđe.

Zar je  teško naučiti i govoriti objektivnu istinu, npr.; da je partizan vojnik, a nikakav „komunistički zločinac“, koju je ustao protiv okupatora i njegovih slugu u vlastitoj zemlji. Naziv komunistički zločinci je sintagma koji je ustanovio  njemački Führer, Adolf Hitler, u travnju 1944., u pismu poglavniku NDH,  dr.Anti Paveliću, dajući mu do znanja, da partizani više nisu banditi.

Krajem rujna 1942., mosorske partizanske jedinice, terenski radnici i većina naroda intenzivirali su otpor do te mjere, da okupator i njegove sluge nisu imali mira, danonoćno. Jedna od najmasovnijih akcija bila im je; rušenje i oštećenje komunikacija na pravcu Žrnovnica – Tugare – Gata – Zvečevo, u kojoj je učestvovalo oko 1500 osoba odanih narodno-oslobodilačkom pokretu (NOP). U organiziranju i angažiranju seljaka, s posebnim uspjesima, istakla se je heroina Jelka Čović, učiteljica iz Gata, koju su četnici na zvjerski način ubiti u Gatima.

Učestalost takvih akcija toliko je iznervirala i zabrinula talijanskog okupatora i domaće izdajnike da su zajednički poduzeli sve moguće mjere u cilju uništenja svih segmenata Narodnooslobodilačkog pokreta i borbe na području planine Mosor.

Talijanski general Umberto Spigo, zapovjednik XVIII. armijskog korpusa, u pismu poslanom županu VŽC, vrlo ljutito je kritizirao hrvatsku vlast u Omišu jer nije mogao prihvatiti da organi hrvatske vlasti i pučanstvo ne znaju tko priprema, organizira i izvodi sabotaže i teroristička djela, koja se na teritoriju Omiša i okolice događaju, naročito od 20. kolovoza do 20. rujna 1942.

 

Temeljem toga,u talijanskom Presidiju u Omišu, pukovnik Umberto Volpi i četnički oficir za vezu, načinili su Plan akcije. Dana 30. rujna 1942., u 10:40 sati, došao je iz Splita u Omiš zapovjednik divizije „Bergamo“, general Sandro Piazzoni s podčinjenim starješinama. General je želio razgovarati sa županom VŽC, ali kako njega nije bilo, sastanku su prisustvovali: dožupan Juraj Stanojević, kotarski predstojnik dr. Antun Rajević, logornik Jordan Cecić te potpukovnik Deturris, zapovjednik Presidija u Zadvarju. Talijanski general, na kraju sastanka, priopćio je prisutnima: „U tijeku je akcija sjeverno do Omiša. Ne budimo prestrašeni ako koja partizanska kuća izgori!“. Istog dana, u svezi Plana akcije, održan je sastanak s ustaškim dužnosnicima VŽC. Navečer, u 20:30 sati, pet talijanskih kamiona iz pravca Splita dovezli su oko 150 četnika, među kojima su bili i dvojica „četnika“ (I.B. i M.P.) iz Gata, a cjelovečernjim orgijanjem najavljivali su prijetnje i klanja. Za vodiče četničke horde određena su dvojica ustaških dočasnika.

Dana 1. listopada 1942., oko 6 sati ujutro, krenula je četnička horda u pravcu Gata. Prije dolaska u Gata, kod gatske vodenice, naišli su na mljekarice koje su krenule za Omiš. Na licu mjesta su zvjerski pobijene i masakrirane. To je bio početak četničko-talijanskog zvjerstva (klanja i strijeljanja nevinih ljudi svih uzrasta, pljačke imovine seljaka i paljenja kuća), uz „tihu“ podršku i potporu ustaških vlasti i  njenih oružanih snaga.

Nakon što su partizani s područja Mosora izvršili prepad i pružili oružani otpor iznad Gata, četnici i Talijani, bez pružanja otpora, panično su se počeli povlačiti u pravcu Omiša, odbacujući sve što su od seljaka opljačkali.

Dana 3. listopada 1942. u Gatima su mosorski partizani, koje se danas naziva „komunističkim zločincima“, zajedno sa seljacima iz sela Tugare i Dubrava, pokupili mrtve, 45 njih pokopali na groblju, a ostale na mjestima (njivama) gdje su pronađeni.

Četnička krvoločna horda, kojom je zapovijedao Mane Rotkvić, u pratnji talijanskih crnokošuljaša, iz Omiša preko Splita, 2. listopada 1942.g., nakon kraćeg predaha i orgijanja u Klisu, nastavila je sa klanjem i strijeljanjem nedužnih civila na području, Klisa, Dugopolja, Kotlenica, Dolaca i Srijana. Među zaklanima bio i mjesni župnik don Frane Babić. Iza sebe su ostavili oko 70-ak ubijenih i ranjenih osoba svih uzrasta, te preko 200 zapaljenih stambenih i drugih zgrada. Poslije ovih četničko-talijanskih pokolja, narod podmosorskih sela još je čvršće zbio svoje redove, stavljajući sve svoje snage na raspolaganje NOP-u, kojem su iz poljičkih sela pristupila 22 nova dragovoljca. Sjećanja na ove žrtve fašizma na području Zamosorja posljednjih su godina gotovo i nestala. Takav odnos prema ovim nevinim civilnim žrtvama nije jasan ni dragom Bogu, a kamo li običnim smrtnicima.

 

Svaki rat, a naročito svjetski, donosi masovna zla i zločine protiv čovječanstva, jer se tada ubija i ruši bez granica, i kada se brani i kada se napada. Često se događa da i obrana pređe „dozvoljenu“ mjeru, kako ne bi bila zaskočena od neprijatelja. Ta realnost, ma koliko bila teška, tužna i bolna, a u određenoj mjeri i osvetnička, s obzirom da obrana i sigurnost nemaju cijenu, nikome ne daje za pravo revidiranje povijesti na način; da rodoljubno i domoljubnog pobjednika i donositelja slobode proglašava poraženim, a poraženog domaćeg izdajnika “domoljubnim“ pobjednikom. Raspirivanje takvih strasti, učestalo manifestiranih prilikom komemoriranja žrtava zločina, štetno je za mir i dobro, prije svega za vlastiti narod.

Kazati OPROSTI znači sačuvati čistoću duše i savjesti. Ne radovanje ničijem zlu, bilo je i ostalo, vrelo novog suživota.

 

 

PREDSJEDNIŠTVO ZUABA SDŽ