Savez antifašističkih boraca i antifašista RH

U Puli, 23. listopada 2017.

UREDNIŠTVU „GLASA KONCILA“

10000 ZAGREB

Kaptol 8 p.p. 216

Poštovani!

U Vašem listu od 1. listopada 2017. godine objavili ste priopćenje Porečke i Pulske biskupije pod naslovom „Vika i buka protiv istarskog svećenstva pobuna je protiv istine“ sa nadnaslovom „Poreč – Otkrivanjem glasova nečiste savjesti okaljanih ruku“. Temeljem Zakona o javnom priopćavanju N.N. br. 69/2003., molimo Vas da u Vašem listu objavite odgovor Saveza antifašista Istarske županije, kojeg Vam u prilogu dostavljamo, a koje je priopćenje također objavljeno u „Glasu Istre“.

Istog ste dana u Vašem listu objavili i komentar Vašeg glavnog urednika J. Miklenića pod naslovom „Što je otkrio pazinski incident“, stoga Vas molimo, da temeljm citiranog Zakona objavite naš odgovor i ovom kometaru:

Neugodno smo iznenađeni kako glavni urednik „Glasa koncila“, nema, a ma baš nikakvog razumijevanja za Istarske antifašističke borce Drugog svjetskog rata koji su sa svojom velikom žrtvom, u sastavu Međunarodne antifašističke koalicije, presudno utjecali na konačnu slobodu i sjedinjenje Istre s maticom domovinom, tom višestoljetnom težnjom za nacionalnim i socijalnim oslobođenjem, u prostoru gdje je prijetila više nego bilo gdje drugdje, potpuna asimilacija i denacionalizacija istarskih Hrvata i Slovenaca.

Prinude i fašistički teror nisu uspjeli pokoriti plemenite ideale Istrana koji iako u robovskom odnosu, uzvraćaju ponosom i prkosom.

Povijest je pokazala nepobitne činjenice da je istarski čovjek zaslužio poštovanje i zahvalnost za svoju visoku nacionalnu svijest, hrabrost i ustrajnost u zaštiti svog identiteta, meterinjeg jezika i svoje opstojnosti, a posebno antifašistički borci i žrtve fašističkog terora.

Donosimo intervju predsjednika SABA RH Franje Habulina za web portal Regnum (Ruska federacija)

Nova „demokratska“ vlast je od 1991. godine sramotno i bez dostojanstva počela ukidanje sjećanja i krenula u obračun s antifašizmom, brisanjem i preimenovanjem svega što je nosilo imena istaknutih partizanskih boraca i heroja NOB-e te legendarnih jedinica NOV i POJ. Tako je u Smokvici na Korčuli ukinuto sjećanje na narodnog heroja Nikolu Martinovića

Nitko u naseljima Banijskog trokuta (sela Crkveni, i Ivanjski Bok i Strmen) nije vjerovao: nakon dvanaest dana zatočeništva 1500 njihovih sumještana u logoru Jasenovac – pušteno je na slobodu. Zbilo se to prije 75 godina (koncem listopada 1942.)

Vijeću za suočavanje s prošlošću

Vlade Republike Hrvatske

Ove godine obilježavamo 70. obljetnicu odluka Pariške mirovne konferencije kojima je međunarodna zajednica priznala suverenitet Republici Hrvatskoj nad istrom, Rijekom, Zadrom i pripadajućim otocima.

Navršilo se 75 godina od osnutka opjevane partizanske jedinice – 12. slavonske brigade, formirane u selu Budićima kod Pakraca od dijelova 1.i 2. slavonskog NOP odreda

Nakon tragičnog razbijanja i uništenja u proljeće formiran je novi Kalnički partizanski odred  10. listopada 1942. godine  u selu Bijela, istočno od Daruvara

(Prema knjizi dr. Nikole Anića „Dubrovnik u II. svjetskom ratu 1941. do 1945.“ )

Pred početak oslobođenja Dalmacije, početkom rujna 1944. godine, stanje u Dubrovniku i dubrovačkom području bilo je krajnje zamršeno. Nijemci su ga, s vojskom NDH i četnicima Draže Mihailovića (to je jedinstven slučaj), jako utvrdili i s dosta vojske uporno branili. Na drugoj strani, Titova partizanska vojska nastojala ga je osloboditi među prvim hrvatskim gradovima. Problem Dubrovnika bio je usložen i nakanama zapadnih sila da dio vojnih snaga saveznika stacioniranih u Italiji iskrcaju u rajonu Dubrovnika i tu se povežu s četnicima Draže Mihailovića. Smatrali su da će tako zadati snažan udarac Narodnooslobodilačkom pokretu u okupiranoj Jugoslaviji i stvoriti uvjete za povratak dinastije Karađorđevića u Beograd te, konačno, Dubrovnik otrgnuti od Hrvatske i staviti ga u okvir Srbije.

Tjedan koji protječe obilježili su i protestni skupovi umirovljenika u nekoliko hrvatskih gradova (zašto samo u nekoliko!?), u organizaciji Sindikata umirovljenika Hrvatske, pod motom zaustavimo siromaštvo i poniženje u starosti.

I to kakvo poniženje! Kako drugačije reći kada prosječna mirovina u nas iznosi ispod četrdeset posto prosječne plaće, kada pola hrvatske umirovljeničke populacije ima mirovinu od oko tisuću petsto kuna dok oko trista tisuća umirovljenika u Hrvatskoj preživljava u pukom siromaštvu s manje od tisuću kuna mirovine, a njih sto tisuća prima oko petsto kuna. I to se zove mirovina.

Među zemljama EU od Hrvatske je gore samo u Bugarskoj. No na zahtjeve umirovljenika da prosječna mirovina iznosi barem pola prosječne plaće, premijer Plenković je poručio umirovljenicima da su nerealni

Tako je to – SIT GLADNU NE VJERUJE!

mv